Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Nosači sa pristaništa između dva rata bili su najjači Beograđani. Novinari su tada pisali kako je jedan od najjačih, Bajram mogao da nosi čak 450 kilograma.

 

U Beogradu između dva rata, najjači ljudi su nosili nadimak ”obalaši”, jer su na tadašnjem savskom pristaništu istovarivali brodove, a taj težak posao mogli su da rade samo oni koji imaju kolosalnu snagu.

List ”Vreme” je 1937. godine opisao ”silazak sa trona” Steve Tomasovića Crnog, koji nije uspio da prenese čeličnu kasu koja je odnekud doplovila u Beograd i težila 450 kilograma. Crni je do tada važio za najjačeg među amalinima, ljudima koji su se bavili ovim, nosačkim poslom.

Novinari ”Vremena” zabilježili su da je Steva došao u Beograd iz Omiša, da je punu deceniju bio najbolji amalin u gradu i da se znalo, ako već postoji veliki teret, da će ga on sigurno”savladati”.

Međutim, džin iz Omiša je posustao i rekao ono što niko nije očekivao: ”Ne mogu”.

Svi su očekivali od ovog Golijata da će uspjeti da savlada i ovaj težak teret, s obzirom da mu je to već desetak godina uspijevalo, ali ovog puta su se uzdasi razočaranja i sažaljenja međusobno isprepletali.

Ante Matekalo, novinar koji je u međuratnom gradu bio jedan od najboljih reportera, pažljivo je pratio epilog priče, i novog junaka koji će savladati težak teret traži među Tetovcima, kojih je bilo, kako bilježi novinar, pedesetak.

– Špediteri su govorili pred nosačima kako su ”ženetine, a ne ljudi”, pokušavajući da nađu čovjeka koji bi bio u stanju da se suprotstavi ovakvom izazovu, i najzad je Bajram Uzeirović riješio da se okuša. Malo pomalo, čučnuo je Bajram pod čeličnim teretom, dok su mu posmatrači nagovještavali kako će ”mu to biti grobnica”. Pa ipak, na zaprepašćenje okupljenih, odnio je pretešku kasu na odredište – piše Matekalo. I dalje nastavlja.

– Steva Crni prihvatio je poraz riječima:

– Odnese, boga mi. Zatim je kažu, otišao u kafanu ”Kod Šibenika”, i ”ludački” je pio jer je trebalo utoliti žalost. Dva dana se nije trijeznio, a u pristaništu se već pročulo da je mladić iz Tetova zamijenio Dalmatinca – pisao je Ante.

Javnost je ljude koji su angažovali amaline znala kao ”kaparaše” i oni su, kako novinar opisuje,”gospodari dušom i tijelom” nosača.

Bili su smješteni na lijevoj strani Zemunskog mosta (na lijevoj savskoj obali), a ”kaparaši” su nemilosredno gospodarili i njihovom dušom – kako je sažaljivo primjetio Matekalo.

Mladić iz Tetova, Bajram otvara dušu i kaže kako je pelivan ( hrvač ) koji je u svom kraju neprikosnoven. Tada je imao 27 godina, a pelivansku vještinu je izučio u selu Tenovo kod Tetova, kod izvjesnog Ismaila. Od 1928. godine srpski pelivani su mu priznali da je zaslužio pelivansko ime.

– Bajram nikada nije bio pobijeđen. Nije dopustio da ga savladaju ni na jugu, ni ovdje, na Savi. Sjeća se Bajram bučnih pelivanskih sabora. Pa pominje vašare, sabore… Po dvadeset pelivana odjednom, rvanje od jutra do mraka. Bilo je lijepo ali i teško. A ovdje, na Savi, ovdje je još teže – piše novinar Matekalo. I kaže kako amalin ”od šale” podigne 380 kilograma, a uspijeva da se izbori i sa teretom težim od 400 kila. Nije opisao tačno na koji način je Bajram to činio, s obzirom da je današnji svjetski rekord u dizanju tegova znatno manji.

Na suđenju za zločine počinjene u Ključu, svjedok Državnog tužilaštva izjavio je da su u augustu 1992. vojnici odveli njegovog oca i još trojicu komšija, čija su tijela pronađena narednog dana.

Samir Dizdarević ispričao je da je 11. augusta 1992. po njegovog oca i trojicu komšija došla grupa srpskih vojnika i da su ih odveli ka izlazu sela, a da se ubrzo poslije „čuo rafal“.

„Otac se nije vratio tu večer, ujutru sam se zaputio prema centru sela, vidio sam mamu kako se vraća iz pravca Muhića kuća i plače. Tada mi je rekla ‘Sine Samire, nema više tate’. Otišao sam da vidim i sam. Prizor je bio jako težak, ko nije doživio riječima mu se ne može opisati. Četiri nepomična tijela, kao trupci od drveta. Moj otac je bio lijevo od puta, ostala trojica na putu. Oca nisam po licu mogao prepoznati jer je bilo utučeno. Preko stomaka ga je pokosio rafal. Rifetu je glava bila toliko povrijeđena da mu je mozak ispao”, istakao je svjedok, prenosi Birn.

Na pitanje tužiteljice Olivere Đurić o osobama koje su ubile njegovog oca, Dizdarević je rekao da nije upućen u imena, ali da je na internetu čitao i da misli da se radi o „gospodinu Bošku Deviću“.

Optužnica tereti Devića da je kao pripadnik 17. ključke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), zajedno s još tri pripadnika iste brigade, 11. augusta 1992. učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva te u ubistvima četiri Bošnjaka čija su tijela izmasakrirana.

Svjedok Odbrane Radenko Savić naveo je da je optuženi od kraja jula do polovine septembra 1992. godine bio u radnoj jedinici čiji zadatak je bio izgradnja dalekovoda.

„Ujutru su prozivani ljudi sa spiska koji su činili tu radnu jedinicu, njih oko 15-tak, među njima i Boško Dević. Ja sam bio zadužen da ih kamionom vozim ujutru i navečer vraćam. Radilo se od ponedjeljka do subote, a nekada čak i nedjelje su bile radne… Negdje sredinom septembra Nikica Lukić ih proziva, fali šest ljudi i tada mi je rekao da su otišli na bihaćko ratište. I Dević je otišao“, pojasnio je Savić.

Dodao je da su pripadnici ove jedinice nisu bili naoružani i da su bili različito obučeni –neki komplet u civilu, dok su neki imali po jedan dio vojne uniforme.

Na današnjem ročištu, kao drugi svjedok Odbrane, Ismet Hasanbegović je rekao da je po povratku u svoje selo Donji Kamičak čuo priče da su ubijena četvorica ljudi iz Gornjeg Kamička.

„Sve što znam, znam iz priča. Čuo sam da su se Milovan i Jovan Kondić u Gornjem Kamičku sastali sa Srbima iz sela Peći i da su oni ubili ova četiri čovjeka“, pojasnio je Hasanbegović.

Suđenje će se nastaviti 25. septembra.