07
Maj

Munib ef. Memić: Predsjedniče Alija, ne idem na hadž, moj je hadž Teočak

Published in BiH

Uspjeli smo bez gubitaka preforsirati dio šume i doći pod sami rov koji je vatrom štitio veliki dio položaja ispred sebe. Juka ispucava osu i pogađa direktno u zemunicu. Međutim, agresor i dalje na ovom dijelu odbija naše napade. U istom momentu na motorolama dobijamo vijest da su “Crni labudovi” spojeni s 242. brigadom na Visokoj Glavici. Jedinice Armije RBiH ovladale su kotama Visoka Glavica i Kasarlije. Naši osmatrači javljaju da četnici bježe prema Ravnim Njivama


U ranim jutarnjim satima, u subotu 6. maja 1995. godine, “praga” iz Ravnih Njiva tukla je po koti 584 i linijama odbrane Sapne. Pod neprekidnom vatrom teških kalibara neprijateljske artiljerije naše jedinice imale su, na dijelu na kojem smo se mi nalazili, devet ranjenih za nepunih pola sata.


Pred komandom 246. brigade zatekli smo devet boraca izviđačko-diverzantskog voda (IDV) ove brigade koji su u predstojećoj borbenoj akciji trebali djelovati zajedno s nama. Jedan oficir izašao je i ukratko nam rekao da ima naredbu da s Ismetom Musićem ode na Metaljku, podno Zečije Kose, radi psihološke pripreme boraca koji će učestvovati u današnjim borbama. Tačno u osam i trideset, skupa s komandantom brigade Omerovićem, i s ovih devet boraca IDV-a predvođenih Subašićem, krenuli smo na Metaljku.


Vrijeme je sunčano i toplo. U svakom dijelu Sapne civili rade na proljetnoj sjetvi. Ovaj narod zaista je prkosan – ljudi žive svojim životom, kao da samo stotinjak metara od njih nije ratna zona i kao da se ondje već nekoliko dana ne vode teške borbe između agresora i Armije Republike Bosne i Hercegovine.


Usput se srećemo s “Leptirima”, borcima izviđačko-diverzantskog odjeljenja (IDO) iz 1. bataljona koji će učestvovati u današnjim akcijama. Oni su s još dvije jedinice izveli dva konsolidirana napada na krajnjem dijelu linije da bi odvukli pažnju neprijatelju od pravog plana akcije koja tek treba uslijediti. Kao domaćini, učestvuju 246. i 242. brigada te 241, 243, 255. brigada i “Crni labudovi” Haseta Tirića.


Vrijeme u zoni odgovornosti 246. brigade teče u pripremama. Jedinice će imati artiljerijsku podršku na samom početku akcije koja je isplanirana do u tančine: dvije haubice od 122 i 105 mm, lanser raketa 107 mm, SPG 82 mm, tenk T-55, top T-12, B-1, ZiS, tri PAT-a, dva PAM-a iz Vitinice, četiri minobacača od 82 mm, šejtani 210, minobacači od 60 mm, tri minobacača od 120 mm. Kompletna artiljerija, kako nam rekoše artiljerci u kratkom razgovoru uz cigaretu, usmjerena je na dio terena prema Lanjištima, Visokoj Glavici i TT-621. Rečeno nam je da je početak akcije u 13:30 i da do tada svi moraju biti na svojim pozicijama uz konstantno održavanje veze.


Na borcima se moglo vidjeti veliko nestrpljenje. Puna 23 dana dio jedinica nalazio se na ovom dijelu ratišta. Neki od boraca imali su u tom periodu samo tri puta po osam sati odmora u pozadini. Na Metaljku su došli komandant 1. bataljona Mahmutović i komandant 3. bataljona. Među borcima je bio i zamjenik komandanta 1. bataljona Rizvo Rizvanović zvani Ris, u kojeg su borci imali veliko povjerenje.


Pola sata nakon našeg dolaska stiže grupa “Pantera”. Logistička četa za iznošenje ranjenika bila je također spremna i na svojim pozicijama. Ljudi pored nosila sjedili su u starim pocijepanim radnim odijelima gledajući u nas ispijenih umornih lica.


Četrnaest boraca iz IDV-a i IDO-a odlaze na borbeni zadatak. Planirano je bilo da unište jedan neprijateljski položaj i da se povuku na uzvišenje s kojeg se vide agresorska tehnika i ljudstvo. “Panteri” odlaze u Kovačeviće radi izvlačenja ranjenika. Komandni kadar odlazi na linije odbrane u rejon Lidžanovca. Svi smo u iščekivanju.


Mir na dijelu zvorničkog ratišta narušila je neprijateljska “praga” djelujući s Androvića po dijelovima Vitinice s četiri projektila. U 13 i 30 počela su planirana djelovanja u pravcima Kasarlija, Visoka Glavica, Tirina Njiva i Lanjišta. Tačno u zakazano vrijeme počela je žestoka borba artiljerijom i pješadijom. Prestanak jakih detonacija najavio je žestoku pješadijsku vatru s agresorske strane, a onda je uslijedio naš napad.


Desnom stranom, ispod šumice, jedinica IDV-a 242. brigade s boka napadaju dio agresorskih vojnika koji su se tokom napada našli u klinču. Snažna pješadijska vatra odjekivala je s obje strane. Naši borci dobili su pojačanje od dvadesetak ljudi i krenuli u totalni okršaj s agresorom.


U tom smo momentu i mi dobili znak da krenemo. Čuo se fijuk zrna na sve strane. Iskočili smo iz tranšeja i jurišom krenuli naprijed. Uspjeli smo, bez gubitaka, preforsirati dio šume i doći pod sami rov koji je vatrom štitio veliki dio položaja ispred sebe. Juka ispucava osu i pogađa direktno u zemunicu. Međutim, agresor i dalje na ovom dijelu odbija naše napade. U istom momentu na motorolama dobijamo vijest da su “Crni labudovi” spojeni s 242. brigadom na Visokoj Glavici. Jedinice Armije RBiH ovladale su kotama Visoka Glavica i Kasarlije. Naši osmatrači javljaju da četnici bježe prema Ravnim Njivama.


A onda slijedi šok – stiže vijest da je u napadu na četničke rovove poginuo Smajil Mehmedović zvani Havarija. Vijest je brzo prostrujala linijom i stvorila još veći prkos među borcima. Kreće se u novi napad jači nego ikad. Prilazimo još bliže agresorskim rovovima, borba je skoro prsa u prsa, a onda uzimamo rovove broj 3 i 4. Bili su to njihovi najutvrđeniji položaji, mitraljeska gnijezda. Bacamo bombe i uspijevamo ući u tranšeje.


U jednom momentu vidim da do mene dolijeće bomba. Bacio sam se na drugu stranu tranšeje. Zemlja pada po meni i Fikretu. On prvi ustaje i pita jesam li živ. Dodirnem se po tijelu – nema nigdje ništa.


Zauzimamo i ovaj dio linije. Dolje, niz šumu, vidim da četnici bježe. Neki od naših boraca trče za njima i pucaju. A onda još jedan šok.


Dotrčava jedan od boraca i skačući preko tranšeje dovikuje: “Momci, pogide efendija!” Ljudi su stali kao ukopani. Jedan od boraca iz 242. brigade okrenu se i pogleda ga smrknuto. “Šta ti tu pričaš, šta si rek’o, ko je poginuo”, ljutito mu se obraća. “Pogide, Emine, moj efendija Munib.” Čovjek se zatetura i dohvati rukom za tanko stablo drveta. Svi smo bili skamenjeni.


“Poginuo je Munib-efendija Memić”, pronosilo se od vojnika do vojnika. Na linijama odbrane raspoređeni su borci 246. brigade, 2. i 3. bataljona, vojne policije 242. i 221. brigade. Visoku Glavicu pokrivaju borci 210. brigade. Linija odbrane pomjerena je za nekoliko kvadratnih kilometra. Cilj je očuvati dostignute linija.


Armija Bosne i Hercegovine izvojevala je još jednu pobjedu. Ondje gdje su do jučer bili agresorski vojnici sada se vihorila zastava s ljiljanima. Bila je to velika pobjeda, ali za sve nas gorka. Njenu veličinu zasjenila je pogibija velikog insana, šehida Munib-efendije Memića.


Po izbijanju Agresije na Bosnu i Hercegovinu Munib Memić (10. mart 1974 – 6. maj 1995) svrstava se kao dobrovoljac u redove njenih branitelja. Bio je u borbenoj jedinici “Šejh Hasan Kaimija”, kao borac i zamjenik njezinog emira Mehmed-efendije Hafizovića. Nakon Mehmed‑efendijine pogibije Munib je postao emir ove proslavljene jedinice.
Šehidio je 6. maja 1995. godine u borbama protiv srpskog agresora na Velikoj Glavici kod Sapne, tada je i teže ranjen pripadnik ove jedinice Edin Ramić iz Osmaka.


Memić je posthumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.


Njegov je mezar u haremu “Kula” u Tuzli, gdje se nalazi i mezar rahmetli Mehmed-efendije Hafizovića.


Munib-efendiji Memiću predsjednik Alija Izetbegović poslao je pismo u kojem ga obavještava da je na spisku za odlazak na hadž. On je predsjedniku odgovorio da je njegov hadž Teočak.


Bila je čast boriti se pored takvih ljudskih veličina.


Piše: Amir Hasanović