12
Mart

Pronađene kosti oca imama Ahmeda: Koliko puta srebrenička žrtva mora da umre?

FOTO: Radiosarajevo.ba

Piše: Faruk Vele

 

Ahmed ef. Hrustanović, imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, prije nekoliko godina je objavio potresna pisma oca Rifeta ubijenog tokom genocidne kampanje jula 1995. godine, a koja su potresla Bosnu i Hercegovinu i region, te na najdirektniji način opisala širinu patnje koju su pretrpjele žrtve najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata.

 
 

Nikada nećemo naći mir

 

Jutros je iz Centra za identifikaciju iz Tuzle dobio vijest. “Pronašli još kostiju rametli mi babe Rifeta. Ključne kosti, rebra, obje podlaktice i desnu šaku. Znate da su prije u Blječevoj kod Bratunca pronađeni dijelovi nogu i lobanje”, napisao je Ahmed efendija.

“Nikada se nećemo smiriti u životu”, citirao Hrustemović majku, postavljajući bolom ispunjena pitanja:

“Koliko puta mora da umre srebrenička žrtva genocida da bi bližnji članovi porodice smirili i dostojanstveno je ukopali? Šok i nevjerica kad su ih pobili, pa šok i nevjerica kad ih nisu mogli da pronađi, pa kad ih pronađu, pa kad ih ukopamo, pa kad ih dokopavamo”. 

Kako je prije nekoliko godina izvještavala Anadolija, Ahmed je sa sestrom i majkom, koja je bila trudna, konvojima UNPROFOR-a otišao za Tuzlu, dok je otac Rifet sa ostalom rodbinom ostao u Srebrenici.

Rifet je svojoj porodici slao pisma iz Srebrenice putem Crvenog križa. Na isti način je dobijao odgovore od porodice iz Tuzle.

 

Sine moj…

 

Govorio je tada i kako mu je cilj da se “da javnost vidi kakvu bol su moj otac i moja porodica prolazili”.

 

“Ovdje sam najmanje bitan ja i moja porodica. Ovdje se radi o hiljadama priča. Svaka porodica, svaki čovjek ima svoju priču koja treba biti ispričana”, naglašavao je Hrustanović, svršenik Fakulteta islamskih nauka i dopisnik IIN Preporod.

Isto tako, govorio je , sama pisma i riječi napisane u njima sada bolje razumije nego dok je bio mladić.

“Moja majka živi u Lukavcu, i kako je moja majka čuvala ta pisma, neki dan sam odlučio da uzmem ta pisma, da ih čitam. I prije sam ja čitao, kao dječak i mladić, ali tad je to drugačije doživljavano. Sada kada imam svoju djecu, kada bolje razumijem sve, čovjek to drugačije i doživljava”, kazivao je Ahmed.

 

U jednom od pisama Ahmedov otac, čiji novi posmrtni ostaci su tek sada, čak 26 godi nakon zločina, pronađeni, zapisao je:

“Selam alejkum, sine moj, kako si? Ja sam te toliko poželio, da mi je samo da te vidim, ne znam šta bih dao za to. Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam kao dijete. Onda si mi se ti, sine moj, ukazao pred očima. Ovako je pjesma išla: “Proljeće je došlo u martu mjesecu, ja s prozora sada gledam tuđu djecu, igraju se djeca, igre razne, a u mene suze teku kao kiša”. Eto, to sam ti upamtio, dalje nisam mogao, nego samo to…”.

Bože zar ovoliko tuge može da stane na jedan papir?, napisao je raije Ahmed Hrustanović uz fotografiju jednog pisma koje mu je poslao rahmetli babo.

 

Ko ne može pojmiti, sebi ne može objasniti, dočarati sve užase koje su prošle i prolaze žrtve genocida, ma odakle dolazili, ma kako se zvali i ma kakvo njihovo porijeklo bilo, neka se zamisle nad ovim pismom.

To je slika genocida, to su žrtve…A svaka žrtva je žrtva. Neka je rahmet i mir Rifetu, ocu imama Ahmeda i svim žrtvama genocida u Srebrenici.