20
Januar

Podvodna grobnica: Jezero koje i danas krije posmrtne ostatke žrtava rata

Published in Istočna Bosna

Ženski nakit, karmin, dječije kosti u plastičnoj kesi... Hikmet Karčić se pridružio volonterima koji su pretraživali teren, čija su jeziva otkrića pokazala zašto je jezero Perućac, popularno turističko mjesto, jedna od najvećih masovnih grobnica iz rata u Bosni i Hercegovini

 

Kada su krajem jula nizvodno od Višegrada počeli sanacioni radovi na brani Bajina Bašta, nivo vode u rezervoaru iza brane je opao, a na otkrivenim obalama pronađeno je nekoliko skeleta – posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka koji su bačeni u rijeku Drinu kod Višegrada.

 

U ljeto 1992. godine, snage bosanskih Srba su u Višegradu masakrirale najmanje 2.000 civila bošnjačke nacionalnosti i uglavnom koristile rijeku Drinu da uklone i sakriju tijela žrtava. Jedno od poznatijih mjesta za egzekuciju bio je most Mehmed-paše Sokolovića, koji potiče iz osmanskog perioda, s kojeg su zaklane žrtve bacane u rijeku, piše Detektor.

 

Kako je nivo vode opao, na tom čitavom području je započela potraga za posmrtnim ostacima ljudi. Više od 200 tijela pronađeno je prije nego što su srpske vlasti u Bajinoj Bašti najavile da će brana ponovo biti puštena u funkciju 10. septembra 2010. godine, kada će rijeka ponovo porasti, a neotkriveni posmrtni ostaci nestati pod vodom.

 

Pozivi iz BiH da se zaustavi ponovno otvaranje brane ignorisani su pa su 10. septembra kapije zatvorene. Tek nakon hitnih poziva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja, Tužilaštvo Srbije je konačno izdalo naredbu kojom se do završetka pretraživanja sprečava ponovno puštanje brane u funkciju.

 

Pretraživanja i ekshumacije su otkrili brutalnost počinjenih zločina i pokazali koliko teška i složena može biti potraga za nestalim osobama. Pokazalo se i da se zločini ne mogu zauvijek skrivati, čak ni dvije decenije nakon njihovog počinjenja.

 

Drugog dana Bajrama, dva puna autobusa i nekoliko automobila punih volontera krenulo je iz Sarajeva za Višegrad i jezero Perućac. Stižemo u Omeragiće, selo naseljeno Bošnjacima koje su 1992. godine snage bosanskih Srba uništile а njegovo stanovništvo deportovale.

 

Mirzeta, prijateljica iz Omeragića koja danas živi u Sarajevu, pokazuje mi okolinu. Pokazuje mi lokalni partizanski spomenik gdje su se ona i ostala djeca iz sela igrali.

 

Kod spomenika nema nikoga, mir remeti samo povremeni prolazak automobila kojim upravlja ne baš prijateljski nastrojen mještanin. Na spomen-obilježju piše: “Drino vodo, čuvaj im grobove”.

 

Od Omeragića pješačimo nekoliko kilometara do sela Đurevići, do restorana usred ničega – mjesta popularnog među turistima, čiji je vlasnik Srbin iz Goražda.

 

Dok ulazim u restoran, Sadik, muškarac srednjih godina koji radi kao istražitelj u Institutu za nestala lica BiH, pita me da li se “bojim vode”. “Ne”, odgovaram mu ja.

 

“Onda ideš s nama na drugu stranu Drine”, kaže. Grupa od nas osam ulazi u gumeni čamac i juri uzvodno preko rijeke do daleke obale, do područja gdje je nekoliko dana ranije pronađeno tijelo.

 

Pripadalo je starijoj ženi obučenoj u dimije i sa užetom oko vrata. U njenoj odjeći je bilo skriveno pola kilograma zlata.

 

Starica je najvjerovatnije bila mučena kako bi kazala svojim ubicama gdje je sakrila svoje zlatne ogrlice i prstenje. Na kraju su je zadavili a njeno tijelo bacili u Drinu. Nas četvorica smo satima kopali, ali pronašli smo samo jednu kost i ostatke neke odjeće.

 

Volonteri koji rade na obližnjoj obali su uspješniji – pronalaze niz predmeta, uključujući nekoliko kostiju i karmin žrtve. Nekoliko dana ranije pronađena je plastična kesa puna kostiju djeteta i češalj, kao i sveska, amajlija, sat i uže kojim su žrtvi vezali ruke.

 

Najstrašnije otkriće bila je čizma oko koje je bila vezana neka žica – vjerovatno su noge žrtve bile vezane žicom prije nego što su je bacili u Drinu dok je još bila živa. U čizmi je još uvijek bila kost stopala.

 

Potrazi se pridružuju brojni građani

 

Ekshumacije na jezeru Perućac bile su jedinstvena pojava, sa desetinama volontera koji su došli da kopaju i probijaju blato u potrazi za još posmrtnih ostataka. I pored ovoga, nije ih bilo dovoljno da pokriju čitavo područje koje je u tom trenutku bilo dostupno.

 

Preokupirane tadašnjim izborima u BiH, državne institucije ignorisale su pozive za pomoć – vojska je samo stajala po strani i posmatrala, pružajući minimalnu podršku. Što je najtužnije, u predizbornom periodu u kojem su korištena sva moguća sredstva da se dobiju glasovi, nijedna politička partija nije smatrala da vrijedi pokušati iskoristiti situaciju kod jezera Perućac ili to spomenuti.

 

Da je ovo Srebrenica, mogli biste biti sigurni da bi jezero Perućac vrvjelo od političara i omladinskih aktivista političkih stranaka iz cijele BiH. Za Višegrad se jednostavno smatralo da nije toliko važan – tamo je bilo samo nekoliko televizijskih kamera, a putovanje do jezera Perućac je bilo previše iscrpljujuće da bi izborni kandidati bili zainteresovani da tamo odu.

 

No, nasreću, podršku smo imali od običnih ljudi – poput Semire i Lejle, sestara iz Zvornika čiji je otac nestao 1992. godine a koji je kasnije ekshumiran u Sremskoj Mitrovici u Srbiji. Tu su bili i Admir, Vernes i Almir, koji su svaki dan potrage proveli u Višegradu, vraćajući se u Sarajevo samo da bi noću odspavali nekoliko sati.

 

Ne treba zaboraviti Ibrahima Kusturu, 89-godišnjaka koji je dan proveo kopajući zajedno s mnogo mlađim volonterima.

 

Oko sedmicu dana nakon mog putovanja u Perućac, potraga je privedena kraju. Srpske vlasti počele su polako da puštaju vodu, ostavljajući posmrtne ostatke onih koji nisu pronađeni zauvijek skrivene u koritu.

 

U mjesecima koji su uslijedili, iz skeletnih ostataka izvađen je DNK, a 2012. godine otkriven je i identitet ekshumiranih – 162 žrtve rata, uglavnom iz Višegrada, zajedno sa dvadesetak iz Srebrenice i Žepe. Među njima su bila i dva srpska vojnika iz Goražda, dvije žrtve otmice iz voza u Štrpcima iz 1993. i jedna iz otmice u Sjeverinu iz 1992. godine.

 

Najstarija žrtva bila je rođena 1906., a najmlađa 1988. godine. U vrijeme ubistva imao je samo četiri godine.

 

S obzirom da voda sada pokriva posmrtne ostatke ostalih žrtava, jezero Perućac ostaje jedna od najvećih masovnih grobnica u modernoj evropskoj historiji.