Phoca - Google AdSense Easy (2)

24
Novembar

Ljubav prema domovini mora se praktično potvrditi

Published in BiH

Ljubav prema domovini je urođena ljudska osobina. Svaki čovjek je emotivno vezan za svoju domovinu, a posebno za mjesto svoga rođenja. Ljubav prema domovini je pohvalno svojstvo koje čovjeka podstiče da se uvjek vraća svom topraku, da ga ne zaboravi, da ga brani i čuva u ime Allaha.

 

Kada je Poslanik, s.a.v.s., napuštao Mekku, prilikom Hidžre u Medinu, okrenuo se i rekao: ”Meni nema ljepšeg i dražeg mjesta od tebe! Tako mi Allaha, da me moj narod nije protjerao, nikada te ne bih napustio niti bih nastanio drugo mjesto.” (Tirmizi, Ibn Hiban, Hakim)

 

A kada je nastanio Medinu učio je dovu u kojoj je govorio: ”Moj Allahu, omili nam Medinu kao što si nam omilio Mekku, i još više!” ( Buharija i Muslim )

 

Poslanik, s.a.v.s., kada bi pogledao u Uhud, govorio je: ”Ovo je brdo koje nas voli i koje mi volimo.” (Mutefekun alejhi)

 

Imam Zehebi je, nabrajajući sve što je Poslanik, s.a.v.s., volio, rekao: ”Volio je Aišu, r.a., volio je njezinog babu Ebu Bekra, r.a., volio je Usamu ibn Zejda, r.a., volio je brdo Uhud i volio je svoju domovinu.”

 

Osim što je dovio za Medinu da im je Allah omili, Poslanik, s.a.v.s., proklinjao je one koji su ga protjerali iz Mekke, govoreći: ”Allahu moj, neka su prokleti Šejbe ibn Rebia, Utbe ibn Rebia, Umejje ibn Halef, jer su nas protjerali iz naše domovine u tuđu domovinu.”

 

Govoreći o ljubavi prema domovini, imam Gazali, rekao je: “Ljudi se vezuju za svoj toprak, za mjesto u kojem žive, čak i ako je to neplodna pustinja. Domoljublje je jednostavno priroda i ćud koja je povezana sa svakom ljudskom dušom. Ostanak i boravak u njoj za čovjeka predstavlja rahatluk, a napuštanje donosi tugu, brani je kada bude napadnuta, a srdi se ako je neko pokuša umanjiti.”

 

Jedan od dokaza vezanosti za toprak, za rodno mjesto i ljubavi prema njemu, jeste i to da, kada čovjek bude dugo odsutan iz svog mjesta, pa dođe neko ko je bio u tom mjesto, on se odmah raspituje i pažljivo sluša šta će mu ovaj kazati.

 

El-Ezreki bilježi predaju u svom djelu Ahbaru Mekka, da je Esil el-Gifari došao u Medinu iz Mekke, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., pitao u kakvom stanju je ostavio Mekku, a on je rekao: ”Ostavio sam je u takvom stanju da su se njene palme savile od roda, njena zemlja je urodila plodovima, njena dolina Batha je bijela i čista”, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., prekinuo, rekavši: ”Dosta je, ne pričaj više i ne rastužuj nas!”

 

Sličan primjer desio se i sa Musaom, a.s., koji je morao napustiti rodni Egipat da ga faraon ne bi ubio, ali je jedva čekao da se ponovo vrati u svoju domovinu.

 

U svom djelu Ahkamu-l-Kur’an, Ibnul-Arebi je rekao: ”Naši učenjaci su kazali da, kada je Musa, a.s., ispunio ugovoreni rok kod Šuajba, tražio je da se sa porodicom vrati u Egipat, jer ga je ljubav i nostalgija tjerala da se vrati u svoju domovinu. I nakon što je prošlo mnogo vremena, kada se naumio vratiti, rekao je: ”Možda su oni zaboravili potvoru koju su na mene iznijeli”, toliko je žudio da se vrati na svoju rodnu grudu.

 

Neki učenjaci su kazali: ”Ako želiš da saznaš kakav je neko čovjek, onda pogledaj koliko je vezan za svoju domovinu, koliko voli svoju braću i koliko žali za onim što mu je prošlo i promaklo u životu od dobrih djela.”

 

U Kur’anu se u nekim ajetima domovina upoređuje sa životom, kao što dolazi u ajetu: ”A da smo Mi njima naredili: ”Poubijajte se!” ili ”Iselite iz zavičaja svoga”, – malo ko od njih bi to učinio.” (En-Nisa, 66.) Dakle, ovdje se želi reći da je čovjeku teško napustiti domovinu i rastati se od nje, kao što mu se teško rastati od života.

 

Ljubav prema domovini je urođena ljudska osobina

 

Ljubav prema domovini mora se pokazati i potvrditi u praktičnom životu i ona podrazumijeva čuvanje općih i univerzalin prava svih ljudi i otklanjanje svih smetnji i prepreka na putu napretka i prosperiteta države i njezinih građana.

 

A nipošto i nikako ne znači rigidni nacionalizam i fanatizam koji dijeli stanovnike jedne države po nacionalnoj i etničkoj pripadnosti i koji, u ime tog nacionalizma, sije smutnju i nered u državi.

 

Ahmed i Ibn Madže bilježe predaju od žene koja se zvala Fesila, a koja je rekla da je njezin otac pitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, da li je fanatizam to što čovjek voli pripadnike svoga naroda?” Posalnik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Ne, fanatizam je da čovjek bude saučesnik i pomagač u zulumu i nepravdi koju čini pripadnik njegovog naroda.”

 

Obaveza je graditi ambijent koji će odgovarati svim stanovnicima i svim građanima države. Nije dovoljno biti dobar samo za sebe i svoj narod, već i drugima činiti dobro, jer smo svi odgovorni za životni prostor na kojem živimo i harmoniju u njemu. Mi muslimani smo najpreći da činimo dobro, da gradimo povjerenje, da svojim ponašanjem potvrdimo uzvišene principe naše vjere islama.

 

No, isto tako, ljubav prema domovini potvrđuje se i spremnošću da se ona brani od svih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, koji pokušaju ugroziti njen suverenitet, integritet, cjelovitost i slobodu. Nažalost, naša država Bosna i Hercegovina je ugrožena i ona traži srca koja će je istinski voljeti, koja će biti jedinstvena u njenoj odbrani, a nema jedinstva bez istinske vjere u Allaha, a nema iskrene vjere bez ljubavi i jedinstva među muslimanima. Kada se to postigne onda je to garancija da će ta čista vjernička srca znati čuvati i na ispravan način afirmisati svoj nacionalni identitet i svoju državu.

 

Živ narod, ponosan narod, osvješćen narod, ne prihvata porobljavanje ni poniženje, i uvijek je spreman i odlučan da brani slobodu i suverenitet svoje države. Nema sumnje da smo mi Bošnjaci upravo takav narod. I to je ono na šta neprijatelji Bosne i Hercegovini moraju računati. Jer, Bosna je zemlja koju mi volimo i koja nas voli.

 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Last modified on Srijeda, 24 Novembar 2021 21:16