Dina
Maj
Majske rane Bratunca: Dokazi o ratnim strahotama Bošnjaka i potraga za pravdom
U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu u ponedjeljak će biti obavljena kolektivna dženaza za šest bošnjačkih žrtava rata, koje su na najsvirepije načine pogubljene 1992. godine.
Ispred Komemorativnog centra u Tuzli danas je u prisustvu porodica, prijatelja, građana i predstavnika institucija upriličen ispraćaj posmrtnih ostataka pet civilnih žrtava bošnjačke nacionalnosti, a šesta žrtva Hanija Čivić bit će pridružena dženazi dan kasnije.
Najmlađa među ubijenima je šestomjesečna beba Almera Paraganlija, koja je zajedno s majkom Zinetom Paraganlija ubijena u maju 1992. godine. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na lokalitetu Joševa u oktobru 2021. godine.
Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac Elvir Hodžić kaže da se 19. kolektivnom dženazom i ukopom posmrtnih ostataka žrtava otkriva svojevrsna epopeja tragedije porodice Paraganlija.
"Mi smo 2023. godine ukopali tri generacije porodice Paraganlija, odnosno nenu, majku i kćerku, a brat i sestra koji su ostali živi su kazali da su u kući ostali strina Zineta, koja je 1958. godište i amidžišna Almera koja je imala šest mjeseci u vrijeme ubistva. Sada imamo priliku da ukopamo i njih", kazao je Hodžić.
Inače, u porodici Paraganlija živi su ostali brat i sestra Samra i Amir. Spasili su je bh. vojnici, dok je brat izašao iz logora. Kroz njihovu životnu priču su vidljive i razmjere monstruoznosti zločinaca.
Trećeg dana maja u Bratuncu je počelo obilježavanje još jedne godišnjice zločina. To se odvija simbolično jer je, kako kaže predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bratunac Admir Velić, cijeli mjesec maj 1992. bio rezerviran za ubijanje toga gradića i Bošnjaka koji su živjeli u njemu i njegovoj okolini.
"U posljednje dvije-tri godine je primjetno da se paralelno s našim sjećanjem na ubijene Bošnjake, stradanja i ubistva, pojavljuju paralelni događaji koji na neki način pokušavaju izazivati određeni revolt. Oni su zabavnog karaktera, a da li je to samo nesmotrena aktivnost ili provokacija, procjenjivat ćemo ako se bude dešavalo i ove godine", naveo je Velić, koji je i predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje programa "Sjećanje na zločin nad Bošnjacima Bratunca 1992-1995.".
Shodno načinima odvijanja ratnih zločina, Bratunac predstavlja specifičnu sredinu. Hodžić ističe da su se 1992. zločinci "učili ili obnavljali gradivo" za 1995. godinu.
"Ono ljudi što je uspjelo preživjeti Bratunac, otišlo je u Srebrenicu gdje su doživjeli istu sudbinu. Dakle, imamo porodice koje su uspjele preživjeti 1992. godinu, ali nisu tri godine kasnije. S predstojećom dženazom u Memorijalnom centru Veljaci će biti ukopano 320 žrtava, ranije je okvirno 60 osoba ukopano u Memorijalnom centru Potočari, a uz to izvan svega toga imamo blizu 400 ljudi koji su ukopani u porodičnim mezarjima", dodao je Hodžić.
Prema dostupnim informacijama, tokom agresije na BiH ubijeno je 3.338 Bošnjaka Bratunca, što je 16,5 posto od ukupne populacije toga naroda u spomenutom gradiću.
"Mi danas tragamo otprilike za 400 osoba. Određeni dijelovi su pronađeni, ali nisu identificirani zbog nedovoljno krvi. Također, imamo određeni broj onih od kojih je pronađena samo jedna kost, a porodica nije saglasna sa ukopom", istaknuo je Hodžić.
Najmlađa bratunačka žrtva je Emir Suljić, koji je u majčinom naručju ubijen sa svega dva dana starosti.
"Ako pogledate sliku Zakire Begić, trudnice koju smo u vreći pronašli u masovnoj grobnici u Suhoj, dolazimo do činjenice da su oni ubijali i nerođenu djecu", nadovezao se Hodžić.
Bratunački zločini su oni uglavnom bez kazne jer počinitelji nisu iza rešetaka. Porodice posebno žalosti ta činjenica da i oni koji su presuđeni su dobili prilično niske kazne.
"Zaboravlja se činjenica da Bratunac nije pao te arhiva, odnosno dokumentacija postoji. Te 1992. Policijska stanica je funkcionirala, kao i Dom zdravlja. Tačno se zna ko je 9. maja bio komandir Policijske stanice te ko je bio na dužnosti. Porodicama nije jasno zašto se odgovorni ne procesuiraju", naglašava Velić.
Nadovezujući se Hodžić posebno ukazuje na neadekvatan rad Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini.
"Svjedoci postoje, ali oni od njih ne uzimaju činjenice, samo kažu da im ne treba više svjedoka te čovjek koji je odgovoran za ubistva adekvatno ne odgovara, odnosno ne dobija primjerenu kaznu", ukazuje Hodžić.
Tokom ovogodišnjeg maja preživjele žrtve i ostali građani će obići dva logora od njih desetak koliko ih je postojalo u Bratuncu, zatim jednu lomaču, kao i lokalitete nekadašnjih masovnih grobnica.
Maj
Ruže u Drini za bošnjačke žrtve Bratunca, obilježena 33. godišnjica od zločina nad civilima 1992. godine
Polaganjem cvijeća, učenjem dove i bacanjem ruža u rijeku Drinu, danas je obilježena 33. godišnjica stradanja Bošnjaka Bratunca, u okviru manifestacije "Dani sjećanja na genocid u Bratuncu".
Obilježavanje je započelo posjetama mjestima gdje su tokom 1992. godine Bošnjaci Bratunca ubijani, zatvarani i zlostavljani.
Članovi porodica žrtava, preživjeli, predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Bratunac, udruženja žrtava i politički predstavnici odali su počast i položili cvijeće na nekoliko lokacija - kod gradskog stadiona i u fiskulturnoj sali OŠ "Branko Radičević" (nekadašnje OŠ "Vuk Karadžić") gdje su Bošnjaci bili zatočeni, te kod spomena obilježja u mjestu Repače.
Posebno emotivan trenutak obilježavanja dogodio se na Ljubovijskom mostu, odakle su preživjele žrtve i članovi porodica ubijenih bacili bijele i crvene ruže u rijeku Drinu, simbolično se prisjećajući svih koji su bačeni u njene dubine. Posjetili su i masovnu grobnicu u mjestu Redžići.
"Drina je najveća masovna grobnica na Balkanu. U nju su nasilno završili mnogi naši najmiliji. Naša je dužnost da ih se sjećamo i da ne dozvolimo da se zločini iz 1992. godine ikada ponove", poručili su okupljeni.
U Bratuncu je tokom proljeća i ljeta 1992. godine ubijeno više od 600 Bošnjaka, među kojima je bilo žena, djece i starijih osoba. Mnogi su odvedeni iz svojih domova, zatvarani, mučeni i ubijani, a tijela su im završavala u masovnim grobnicama ili rijeci Drini. Današnje obilježavanje bit će završeno u mjestu Voljavici uz prigodan vjerski program.
Obilježavanje godišnjice stradanja ima za cilj očuvanje sjećanja na žrtve i opomenu budućim generacijama o opasnosti mržnje, šutnje i nekažnjenog zločina.
April
Dragan Bursać: Ni pameti, ni diplome Sanje Vulić!
Zamislite da diplomu tražite, kao što su arheolozi tražili Atlantidu ili novinari prevod Dejtona na domaće jezike — uzalud. Zamislite da je vaš životni cilj naći diplomu Sanje Vulić.
AP: 'Separatista Dodik i populista Vučić putuju u Moskvu uprkos upozorenju EU'
Ne, ne zato što vam treba za posao, već da provjerite je li ta žena zaista išla u školu ili je preskočila školu i odmah završila u Parlamentu. Jer Sanja Vulić je paradigma.
Ne samo našeg obrazovnog sistema koji je u dubokoj komi, već i političke kaljuže u kojoj frizerke, poštari i magacioneri (uz puno poštovanje njihovim časnim poslovima) odlučuju o budućnosti nacije, dok naši najobrazovaniji mladi pakuju kofere, a pasoše nose kao amajlije protiv depresije.
Sanja, reklo bi se, zna kako. Rođena 1988. u Sarajevu, a već sa 17 godina ušla u SNSD.
I tu je sve počelo – kao politički pupoljak, da bi deset godina kasnije procvjetala u punokrvnog funkcionera, parfon funkcionerku s dva stana, jednim Peugeotom i nepostojećom ili polupostojećom diplomom.
Od tog trena, filozofske dileme tipa "biti ili ne biti" zamijenjene su domaćim pitanjem: "Je l’ je diplomirala ili je samo upisala treću godinu?"
Naime, Učiteljski studij u Derventi-da, da i to postoji – ne zna da li je došla ili je pošla. Univerzitet u Banjoj Luci kaže: "nije diplomirala". Ostali univerziteti širom BiH kažu: "ne znamo je, hvala Bogu".
CIN pita – Sanja zove obezbjeđenje.
Marko, reaguj!
I sve to dok se u biografiji ponosno navodi da je "profesor razredne nastave". Kao da su razredi stvar percepcije, a nastava – metafora.
Milorad Dodik je jednom rekao: "Džaba vam diploma ako niste član partije." I znate šta? Milorade, svaka ti čast – kad znaš, znaš! Jer Sanja je živi dokaz da si bio u pravu: nije važno znaš li išta – važno je da znaš koga treba ljubiti u ruku, a koga u partijsku knjižicu.
I Sanja onomad reče kako za nju Dodik nije Tito, nego Bog. U pravu je! Za vrijeme Tita sa svojim znanjem i obrazovanjem mogla je biti (eventualno) kafe- kuharica. Ovako, parlamentarka. Dabome da joj je Dodik Bog.
I tako, dok drugi polažu ispite, Sanja polaže zakletve. Dok drugi rade seminarske, Sanja kupuje stanove. Dok studenti gutaju knjige, Sanja guta mikrofone na RTRS-u i dobacuje kolegama u parlamentu kao da je na pijaci, a ne u državnoj instituciji.
A kad joj se postavi logično pitanje – gdje si završila faks? Odgovor je: "Marko, reaguj! Čovjek me uznemirava!"
A nas, Sanja, ti sve uznemiravaš. Jer si ogledalo sistema u kojem diploma ne služi za znanje, nego za pokriće. Sistem u kojem oni s integritetom sjede u ambasadama čekajući vize, a oni s partijskom knjižicom sjede u parlamentu čekajući – još jedan stan.
Zato, poštovana građanko Vulić, ako i postoji ta diploma – nek je uokvirena, sačuvana i skrivena kao tajni državni dokument. Kao Dejton na BHS jeziku. Ako je nema – nema veze. Bitno je da imate stan. I lojalnost. I Marka iz obezbjeđenja. A obrazovanje? Kome još to treba u zemlji gdje je glupost zvanična valuta, a neznanje karijerni put?
Zato: Nema te pameti ko ni diplome Sanje Vulić. Jer, draga Sanja, ti si ne samo simbol – ti si univerzitet ove propale države. Bez akreditacije, bez obrazovanja, ali sa punom učionicom klimoglavaca.
I dok te tražimo po indeksima, ti nas učiš: Da nije bitno znanje, već zvanje. I ne po zasluzi, već po partijskom ključu.
Bravo, Sanja. Bravo, Republiko Srpska. Bravo, BiH. Idemo svi kod Sanje na dopunsku.
Ako nas pusti Marko", poručio je Bursać.
April
Izabrana najbolja novinska fotografija godine, prikazuje patnju i otpornost palestinskog dječaka
World Press Photo of the Year 2025. dodijeljena je Samar Abu Elouf, palestinskoj fotoreporterki sa sjedištem u Dohi, za njenu potresnu sliku devetogodišnjeg Mahmouda Ajjoura.
Snimljena za novine The New York Times, fotografija snažno prenosi Mahmudovu patnju i otpornost nakon eksplozije u martu prošle godine kada je izgubio obje ruke.
Fotoreporterka Abu Elouf dokumentirala je iskustva pojedinaca poput Mahmuda, koji su potražili liječenje u inostranstvu.
Joumana El Zein Khoury, izvršna direktorica World Press Photo, organizacije sa sjedištem u Amsterdamu, opisala je sliku kao "tihu", ali duboko upečatljivu, koja bilježi intimnu patnju jednog djeteta, a istovremeno govori o širim posljedicama sukoba.
Pobjednik i dvoje finalista proglašeni su u četvrtak na otvaranju Svjetske izložbe fotografija u Amsterdamu. Izložba će putovati na više od 60 lokacija širom svijeta, prikazujući neke od najuvjerljivijih i vizualno najupečatljivijih priča ove godine.
Ovogodišnje takmičenje dobilo je najmanje 59.000 prijava od fotografa iz 141 zemlje, sa snažnim pričama o borbi, prkosu, toplini i hrabrosti.
Već 70 godina World Press Photo Contest nagrađuje najbolje u foto-novinarstvu.
