Fikreta je u Omačama, od svojih sinova dočekala 12 unučadi. To je bila njena najveća sreća jer je uvijek govorila da će Srebrenice biti dok se u njenim avlijama bude čuo „dječiji smijeh i lopte budu udarale u prozore kuća“.
„Na bolji svijet preselila je Fikra“, napisao je na svom Facebook profilu Alija Tabaković, kandidat za načelnika općine Srebrenica, obavještavajući sve prijatelje i poznanike o smrti majke Fikrete Handžić iz sela Osmače kod Srebrenice.
Fikreta je umrla u svojoj 61. godini, onako „odjednom“ kako nam je kazao njen sin Hakija.
U genocidu je izgubila supruga i jednog pastorka, izgubila desetak još bližih članova porodice Handžić i mnoge druge članove bliže i dalje rodbine.
U julu 1995. godine sa svojih petoro djece stigla je u Tuzlu, a potom se nastanila u kolektivnom centru Huskići kod Lukavca. Najstarije dijete joj je imalo 16 godina.
A kad je počeo povratak bila je među prvim koja se sa svoja četiri sina, snahama, unucima, zaputila put Srebrenice i u svojim Osmačama nastavila život prekinut genocidom 1995. godine.
„Nije željela da ostane u kolektivnom centru. Ljudi govore „kud ćeš Fikro, nije sigurno“, ali ona ne sluša.
Sjećam se 2000. godine i šatora na jednoj njivi u Osmačama u kojima sam na početku povratka živio, a onda 2001. godine, došli su majka, braća, naše supruge, djeca.
Sestra se udala i ostala u TK.
Dolaskom u Osmače majka nije mirovala, a ni mi.
Radili smo, a kad je stigla donacija za kuću, čini mi se nismo ni spavali“, prisjeća se njen sin Hakija koji je imao 15 godina kad je morao napustiti Srebrenicu.
Rahmetli Fikra je u svojim Osmačama uspjela da iškoluje svoje sinove.
Najteže joj je bilo u prvim godinama povratka kada joj je najmlađi sin Ramiz, sam, svaki dan pješačio po pet kilometara do Srebrenice kako bi završio školu.
Fikreta je u Omačama, od svojih sinova dočekala 12 unučadi. To je bila njena najveća sreća jer je uvijek govorila da će Srebrenice biti dok se u njenim avlijama bude čuo „dječiji smijeh i lopte budu udarale u prozore kuća“.
„Nakon oca, koji je ubijen u genocidu, majka je bila i otac i majka. Bila je stub i nije dala da se zatre naš dom, da nam imanje postane pustopoljina.
Mnogi su se čudili zašto je svoju djecu vratila u Srebrenicu, kad se malo ko vraćao u ovaj ubijeni grad. Ona bi redovno odgovarala da je čovjek jedino svoj kada je na svome. Sada vidim da je imala pravo“, kazao nam je Hakija Handžić.
Fikreta Handžić ukopana je na mezarju u Osmačama.
Nije se, kaže njen sin, žalila da je nešto boli, ali je, siguran je krila „mnoge svoje srebreničke bolje“.
Oni koji su je poznavali, kažu da je nikad niko nije vidio a da nije u nekom poslu. Čak kad bi u krilu držala svoje unuke, pričaju, plela bi neki komad odjeće samo da „ruke nisu besposlene“.
Piše: Almasa Hadžić
politicki.ba
