Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Povodom trideset godina od genocida u Srebrenici, JU Muzej "Alija Izetbegović", Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Gazi Husrev-begova biblioteka organizirali su naučni skup pod nazivom "Srebrenica - 30 godina od genocida: Kontinuitet zločina, negiranja i nestali".

Kroz dva stručna panela, skup je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci okupio istaknute istraživače, historičare i stručnjake koji su govorili o kontinuitetu zločina nad Bošnjacima u srednjem Podrinju, s posebnim naglaskom na genocid u Srebrenici, analizirajući historijski kontekst, ulogu masovnih grobnica, sudbinu nestalih, negiranje genocida i važnost etike sjećanja u procesu suočavanja s prošlošću.

Šejla Cakić Rizvanović, direktorica JU Muzej "Alija Izetbegović" izjavila je da skup ima za cilj doprinos očuvanju historijske istine, razvoju kulture sjećanja i jačanju društvene svijesti o nužnosti suočavanja s prošlošću.

Direktor Gazi Husrev-begove biblioteke Dženan Handžić istakao je da je događaj organiziran kako bi se još jednom potvrdilo da postoje granice koje se ne smiju prelaziti te da potvrde moralnu i akademsku obavezu koja Srebrenicu čini dijelom kolektivnog identiteta i moralne i civilizacijske obaveze koja nadilazi kategoriju sjećanja.

- Danas želimo još jednom podsjetiti da je Srebrenica dio našeg kolektivnog identiteta i da je trajno sjećanje na zločin, koji je počinjen prije 30 godina, dio našeg akademskog, kulturnog i društvenog miljea u najširem smislu riječi - kazao je.

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović je istakao da su u fokusu skupa bile dvije teme i to višestoljetni kontinuitet počinjenih zločina u BiH i da se ukaže na nestale osobe koje još nikada nisu pronađene i dostojanstveno sahranjene, a što na najbolji način pokazuje kontinuitet genocidne politike.
- Naš primarni zadatak je da pokažemo društvenu odgovornost. Ne samo da govorimo o genocidu u Srebrenici i oko nje iz jula 1995. godine, već smo ove godine pripremili niz sadržaja i događaja na kojima smo govorili o temama iz 90-ih. Nadamo se da smo ovakvim događajima na marginu stavili one koji finansiraju, osmišljavaju, koordiniraju negatorske aktivnosti. Mislim da smo u tome uspjeli - rekao je.

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari, 11. jula, komemoracijom i kolektivnom dženazom bit će obilježeno 30 godina od genocida nad Bošnjacima koje je počinila tadašnja Vojska Republike Srpske predvođena Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i ratnih zločina. 

U mezarju u Potočarima u kojem je dosad sahranjeno više od 6.000 žrtava, konačni smiraj naći će još sedam žrtava genocida.

Na inicijativu Leile Agić, socijalističke zastupnice u Parlamentu Brisela, podnesena je rezolucija kojom se predlaže primjena rezolucije Ujedinjenih nacija kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i promišljanja o genocidu u Srebrenici.

Ovom se rezolucijom želi učiniti od Regije glavnog grada Brisela prostor posvećen očuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici: kroz borbu protiv negiranja genocida, podsticanje njegovog poučavanja u javnom prostoru – posebno kroz podršku udruženjima i edukativnim inicijativama – te proglašenje 11. jula simboličnim datumom u našoj regiji.

Rezolucija će biti službeno usvojena na plenarnoj sjednici 10. jula, uoči obilježavanja 30 godina od genocida u Srebrenici.

"Rezolucija podsjeća da, 30 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, protiv kojeg je izdat nalog za hapšenje zbog pokušaja podrivanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, i dalje negira genocid u Srebrenici i podstiče etničke tenzije. Ovakvi stavovi ponovo otvaraju rane iz prošlosti i ugrožavaju krhku ravnotežu izgrađenu na ruševinama rata. Ali i da 'u svjetskom kontekstu obilježenom porastom govora mržnje, ratom na tlu Evrope u Ukrajini, te genocidom koji je u toku u Gazi, i koji su kao takav okarakterisali brojni eksperti Ujedinjenih nacija, Amnesty International, Human Rights Watch i druge organizacije za zaštitu ljudskih prava, sjećanje na Srebrenicu podsjeća na hitnu potrebu da se brane ljudska prava, historijska istina i dostojanstvo svih žrtava", saopćeno je.

Rezolucija navodi da "u Belgiji, kao i u drugim dijelovima Evrope, ovo sjećanje odjekuje i u kontekstu normalizacije islamofobije. Srebrenica nije samo zločin protiv ljudi: to je zločin protiv muslimana, koji su bili meta upravo zato što su muslimani".

Rezolucija se zaključuje izražavanjem volje Parlamenta Brisela da iskaže svoju solidarnost s Udruženjem Majke Srebrenice, porodicama žrtava i preživjelima.

Takođe, općina Saint-Gilles u Briselu će 11. jula ove godine u 14h inaugurisati spomen-ploču u ulici "Bosna", posvećenu žrtvama genocida. Ovo obilježje, prvo takve vrste u Regiji Brisela, trajno će urezati sjećanje na masakr više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine u Srebrenici samo zato što su bili muslimani.

"Ova inicijativa je mogla biti realizovana zahvaljujući otvorenosti načelnika općine Saint-Gilles, Jeana Spinetta, koji je podržao prijedlog Leile Agić uz sve­srdno zala­ga­nje ambasadora Erola Avdovića", dodaje se u saopćenju.

"Imati danas priliku da nosim sjećanje na Srebrenicu u Briselu, u Belgiji, za mene je način da dam smisao svom rođenju ovdje. To činim za buduće generacije, ali i za sve one koji, poput mene, nose naslijeđe koje nisu lično proživjeli, ali koje imaju dužnost prenijeti dalje", izjavila je Leila Agić.

Za ukop na kolektivnoj dženazi 11. jula u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima spremni su posmrtni ostaci pet žrtava genocida. Ovaj broj nije konačan, s obzirom na to da porodice žrtava koje su do sada identificirane još imaju vremena da daju svoju saglasnost za ukop žrtava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Emza Fazlić je kazala Feni da se u Podrinje identifikacionom projektu (PiP) nalaze posmrtni ostaci devet žrtava koje su već identifikovane putem DNK metode i od strane porodica, ali za sada nisu dali saglasnost za ukop ovih žrtava.

Pojašnjava da je razlog tome nekompletnost skeleta, odnosno činjenica da još nedostaju dijelovi tijela njihovih najmilijih, zbog čega se porodice teško odlučuju na ukop i odlučuju čekati pronalazak i ostalih posmrtnih ostataka.

Istovremeno, u PiP-u se nalaze posmrtni ostaci još 47 žrtava koje su identifikovane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji. Razlog tome je također nekompletnost skeleta.

Fazlić navodi da će ove godine, nakon kolektivne dženaze, biti ukopani i posmrtni ostaci jedne žene koja je u momentu smrti imala 67 godina kao i dvojice devetnaestogodišnjaka, koji su za sada najmlađe žrtve koje će biti ukopane.

Žrtve koje će naći smiraj ekshumirane su u proteklim godinama na području Bratunca, Zvornika, Potočara i Liplja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Apelujemo još jednom na porodice žrtava genocida koje smo do sada uspjeli identificirati da daju svoju saglasnost za njihov ukop, na tridesetu godišnjicu genocida. Mnogo je humanije da se ti posmrtni ostaci nađu u zemlji nego na policama mrtvačnice čekajući svoju nezivjesnu sudbinu", kazala je Fazlić.

Istaknula je da, ukoliko se pronađu dodatni dijelovi skeleta u godinama koje dolaze, svakako će biti pridodati onim ranije pronađenim dijelovima skeleta u procesima reeskhumacija koje se svake godine rade u Potočarima nakon kolektivne dženaze.

"Ove godine, prema saglasnostima koje smo do sada dobili, bit će reekshumirani posmrtni ostaci 75 žrtava", navela je Fazlić.

Borba za istinu i pravdu za sve ubijene u genocidu u Srebrenici 1995. godine, uprkos boli i tuzi, počela je neposredno nakon masovnog ubistva koje su u zaštićenoj zoni UN-a počinili pripadnici Vojske Republike Srpske, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, uz političko vođstvo Radovana Karadžića.

Tu borbu su započele majke čiji su sinovi ubijeni, supruge koje su ostale udovice, kćerke kojima su pobijeni očevi... Njihova borba je vječna i trajat će sve dok ne budu pronađene sve žrtve genocida.
Uz njih je stajao i Muhamed-ef. Mehmedović, kao prvi imam koji je došao u porušenu, popaljenu i krvlju natopljenu Srebrenicu. Efendija Mehmedović je tada bio imam Bijele džamije u Srebrenici, koja je bila porušena, a čija je obnova počela 2002. godine. S malim brojem povratnika, prisustvovao je prvoj kolektivnoj dženazi, koju je predvodio tadašnji reisul-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić.
Među ukopanima bili su i rahmetli dedo i punac efendije Mehmedovića.

Proces povratka

Iako su rane bile svježe, a bol majki toliko jaka da je kidala dušu, 2003. godine organizirane su čak tri kolektivne dženaze i ukopano je ukupno 969 žrtava – 600 u martu, 282 u julu i 87 u septembru.
Tako je nastao Memorijalni centar u Potočarima.

– Bio sam u Potočarima dok se uspostavljao Memorijalni centar. To je bila ledina, kukuruzište. Na tom poljoprivrednom zemljištu počeli smo graditi Musallu i obavljati prve ukope posmrtnih ostataka žrtava. Te 2003. godine vladala je, mogu reći, neka vrsta euforije oko dženaza. Bili smo smireni, pokušavali smo sebi reći: "Da, bio je genocid. Ubijeni su jer su bili Bošnjaci." Radili smo radi smiraja duše i tijela – da možemo doći žrtvama, proučiti Jasin, Fatihu, dovesti porodice koje su preživjele – prisjeća se ef. Mehmedović.

Prema njegovim riječima, prvi dnevni namazi i džuma-namazi klanjani su u vakufskoj kući izgrađenoj 2001. godine. S proljećem 2002, završena je i obnova Bijele džamije, stare srebreničke džamije. Paralelno je tekla izgradnja Musalle i prvog dijela Memorijalnog centra u Potočarima.

– Krenuli smo od nule. Tada možda nismo ni znali kako šta treba raditi, ali, zajedno s džematlijama i starijim ljudima koji su se spasili i vratili, počeli smo da obnavljamo svoje i tražimo najmilije. Ti ljudi su tada živjeli u šatorima, u zgarištima svojih kuća. Oni su bili prvi u procesu povratka. Ni tada, kao ni sada, nismo gubili snagu ni volju. Srebrenica je naš centar. Uz dužno poštovanje Sarajevu, Srebrenica treba da bude centar Bošnjaka, ali i društva općenito – navodi ef. Mehmedović.

Susret s majkama

Srebrenica je, kako potcrtava, bolna rana – rak-rana.

– Na nju bi trebalo stavljati više fokusa, ne u smislu kako se radilo do sada. Srebrenici ne treba lažni fokus, prema njoj odnos mora biti istinski. Ljude koji su se vratili i tamo žive, uz mezare svojih najmilijih, treba pitati šta im zaista treba. Te majke su ostale same. Imale su djecu, porodicu... Obilazio sam te ljude, pitao ih kako su. Danas, kada ih pitamo šta im treba, to je topla ljudska riječ – to im jedino znači. Mi njima ne možemo pomoći, možemo pomoći sebi, jer naš dolazak njima je dolazak nama samima. Susret s njima treba nama. A one su, uprkos svemu, uvijek spremne na razgovor – ističe Mehmedović.
Kao maloljetan, s porodicom je boravio u Konjević-Polju. Svjedočio je zlu koje je zadesilo 8.372 Bošnjaka, među kojima i njegovog djeda i trojicu amidža.

– Srebrenica ne smije biti prepuštena zubu vremena da bi se zaboravila. Dobro je da imamo mjesto gdje se ukopavaju sve žrtve. Kada smo počeli s gradnjom Memorijalnog centra, nisam mogao imati viziju kako će sve to izgledati trideset godina kasnije. Nama je tada bilo važno da posmrtnim ostacima iz hala u kojima su bili pohranjeni, obezbijedimo trajno mjesto boravišta – mezarje gdje će porodice obavljati dženaze. Danas je izuzetno važno što u sklopu Memorijalnog centra postoji i muzejski dio koji treba dalje razvijati. Sjećam se kada su iz ICMP-a donijeli rahmetli neni dedin džemper, tabakeru za duhan i šarenu košulju koja je bila cijela izrešetana. To je sve što je ostalo od njega. Ti predmeti trebaju biti pohranjeni u muzeju zarad budućnosti – da naša djeca, ali i svijet, vide šta se tu dogodilo – navodi ef. Mehmedović.

Pokretači borbe za istinu

Povodom 30. godišnjice genocida poručuje:

– Mi smo tu. Mi više nemamo dilema. Ko god misli drugačije, pravi veliku grešku.

Dodaje da pogled na majku Srebrenice govori više od hiljadu riječi. To se, kako kaže, najbolje vidi na fotografiji Šuhre Malić, snimljenoj godinama nakon masovnih ubistava iz 1995. godine. Ta fotografija ovjekovječila je lice žene koja nije u stanju prikriti bol. Ekspresija njenog lica svjedoči, ne samo o užasu genocida već pripovijeda i priču o onima koji su preživjeli taj kobni juli.

Fotografija je nastala 2001. godine, na jednom od prvih velikih ukopa srebreničkih žrtava u Potočarima.

– Malić je s mojom nanom curovala. Upoznao sam je, obilazio. Iako su joj dva sina ubijena u genocidu, nije odustajala od borbe. Taj elan, želja i volja koje su majke imale davali su mi snagu. One su bile pokretači borbe za istinu – istinu koju danas imamo – zaključio je na kraju razgovora efendija Mehmedović za Minu.