15
April

BOLNO SJEĆANJE OCA RASIMA I MAJKE AJŠE NA POSLJEDNJE MERIMINE RIJEČI

Published in BiH

Šok, nevjerica, tuga i bol zavladali su u kući Balkića u Bosanskoj Krupi. Njihove mezimice, kćerke i sestre Merime Balkić (43), pedagogice u Osnovnoj školi „Kovačići“ u Sarajevu, više nema. S kolegicama iz iste škole Lejlom Sadiković, Alminom Ćorović i Minom Kadrić poginula je u petak sletjevši automobilom u provaliju na putu Pale - Sarajevo. 

 

Porodica 08



Merimini roditelji Rasim i Ajša Balkić shrvani su od bola. U petak uvečer primili su šokantnu vijest u koju još ne mogu povjerovati. U kući žalosti okupila se brojna rodbina, prijatelji i komšije. U vrijeme naše jučerašnje posjete svi su još čekali da iz Sarajeva u Bosansku Krupu bude dopremljeno tijelo njihove Merime, piše Avaz.

Saznao od unuka 

Otac Rasim plačnoga glasa jedva je smogao snage izustiti nekoliko riječi.

- Dan prije tragedije posljednji put sam se čuo sa svojom Merimom. Nazvala me da joj dopunim kredit na mobitelu. Rekao sam da ću joj sutradan poslati dopunu. A nje više nema, poginula je - briznuo je u plač otac.



Da je Merima poginula javio mu je unuk Haris.

- Ložio sam vatru u kotlovnici kad me pozvao unuk plačući da mi kaže da je poginula naša Merima – prisjeća se s teškom mukom.

Majka Ajša sjeća se također posljednjeg razgovora dva dana prije nesreće.

Više nije došla...

- Zvala me i pitala me kako sam, kako joj je daidža Sejdo, jer je bolestan, kako joj je aba (otac, op. a.). Pitala me: „Boli li te, mama, nešto“, a ja kažem: „Ne boli me ništa, samo mi noge trnu, tabani.“ A, onda Merima kaže: „Dobro, mama, kupi sebi magnezij, a ja ću svašta tebi donijeti kad dođem...“ – plačući priča majka Ajša i nastavlja:

- I više mi nije ni došla, a kad je god imala vremena, dolazila nam je. Uvijek nas telefonom zvala. Voljela je svoju profesiju, bila cijenjena i poštovana. Sa svima se fino slagala - kaže majka Ajša.

Dženaza i ukop tragično nastradale Merime Balkić obavljen je danas u Bosanskoj Krupi.

Bili smo je željni, a roditelji su se uvijek bojali nesreće

U suzama nam starija Merimina sestra Jasminka Čirić priča kako se nikada nisu posvađale.

- Naša Mejra, kako smo je zvali, bila je 77. godište, mlađa od mene deset godina, bila je naša mezimica. Ne samo naša, nego i cijelog komšiluka. Sve smo mi sestre bile međusobno povezane zlatnom niti koju je malo ko imao. Velika je to ljubav. Imam sina i kćerku, a moja sestra Regina tri sina i nije postojalo ništa na ovome u što Merima ne bi za njih uradila. Prije mjesec sam dobila i unuka. Merima je uvijek bila uz nas, bila presretna zbog nas. Nije imala svoju djecu i brak, ali je to planirala - priča plačući sestra Jasminka.

Dodaje i kako je Merima jedva čekala raspust da otputuje u Njemačku i vidi njenog unuka Adijana.

- Naša Merima je više živjela u Sarajevu nego ovdje. Ovdje je završila Gimnaziju, nakon toga Višu pedagošku u Bihaću. Radila godinu kao učiteljica i nakon toga odlučila da ode u Sarajevo i po mom nagovoru upiše bosanski jezik. Prebacila se potom na pedagogiju, na ono što je voljela i najbolje je znala raditi s djecom. Djeca su je izuzetno voljela. Almina Ćorović prije naše Merime bila je pedagogica OŠ „Kovačići“, a potom direktorica. Merima je uvijek govorila da je Almina njena druga mama. Bili smo je željni, a najviše mama i aba. Koristila je svaku priliku da ih posjeti, a roditelji bi uvijek govorili da, kad su vremenske neprilike, ne dolazi. Uvijek su se bojali nesreće - govori sestra Jasminka.



(Hayat / Foto: Avaz)

Last modified on Ponedjeljak, 15 April 2019 22:35