Dina

05
Februar
 

Funkcioner SDA Denis Zvizdić govorio je za N1, a među ostalim temama, govora je bilo i o odnosima unutar stranke čiji je dugogodišnji član.

 

 

 

Da li su ispunjeni vaši zahtjevi prema SDA?

 

Zaključci koji su doneseni na sjednici Predsjedništva SDA su, ako bih pričao na bazi skale, između minimuma i optimuma. Ako ispravno pročitamo zaključke vidjet ćemo da su povjereništva fokusirana na Sarajevski kanton i USK, gdje nismo ostvarili očekivane rezultate.

 

Hoćete li napustiti SDA?

 

Ostajem u SDA. Ja sam previše uložio u SDA. Zaista sam bio razočaran rezultatima izbora, i stranka je izgubila koalicioni kapacitet. Kroz razgovore sa uglednim članovima SDA odlučio sam da ostajem u SDA. Pitali su me zašto bih ja napuštao stranku kada sam dobio više glasova nego što je SDA osvojila u osam sarajevskih općina 2020. Zašto bih ja napuštao, a ne oni koji su narušili ugled SDA? Želim da se borim zbog hiljada časnih članova.

 

Kakav je vaš odnos sa predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem?

 

Mi smo bliski saradnici, razgovaramo, ali više naš privatni odnos neću iznositi u javnost.

 

Zašto ste bili u kabinetu načelnika Općine Novo Sarajevo Hasana Tanovića, koji je bio kandidat druge stranke?

 

Išao sam privatno. Posjećivao sam i druge sarajevske načelnike. Zašto bi to bio problem?

 

Da li bi prihvatili kandidaturu SDA za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine?

 

Rano je o tome govoriti. To je važno pitanje. Ali kada bih morao kazati, odgovor bi bio i “da” i “ne”, zavisno od okolnosti.

05
Februar

U izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva publicirana je knjiga Ledeni vjetar nad Sarajevom Guillaumea Ancela, ozbiljno i teško svjedočanstvo o ulozi francuske vojske u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ovo svjedočanstvo u formi dnevnika pripada vojniku obilježenom sa – kako to sam kaže – “šest mjeseci ponižavanja i osamnaest mrtvačkih vreća”; obilježenom agonijom jednog grada – Sarajeva – te “opkoljene prijestolnice koju nismo znali zaštititi”. Ancel je bio artiljerijski kapetan specijaliziran za vođenje zračnih napada. Na Sarajevski aerodrom sletio je januara 1995. godine i bio zadužen za TACP (Taktička grupa za zračni nadzor) zapadnog dijela grada. Svaki put kada bi bile uočene aktivnosti srpske strane (koje su svakodnevno ubijale civilno stanovništvo) i kada bi se Ancela i njegove ljude poslalo da pripreme zračni napad – to bi se sistematski otkazivalo. Umjesto da brani Sarajlije od agresora francuska je vojska neinterveniranjem branila srpske položaje s kojih je ubijan grad.

 

Priredio: Hamza Ridžal
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Subota, 15. juli 1995. Srebrenica (110 km sjeveroistočno od Sarajeva)

 

Naša misija u Sarajevu se nastavila ovih posljednjih dana tačno na isti način. Pratili smo srpsko kršenje svih dogovora, pripremili smo avione NATO-a za napade koji bi ih mogli odvratiti od takvih postupaka i dobili potom obavezno kontranaređenje da se Srbi nikad ne uznemiravaju. Ja sad čekam kraj našeg mandata, da se timovi koji će nas zamijeniti uhodaju, kako bismo mi mogli otići. Odustao sam od svake korisne akcije i nestrpljiv sam da se vratim u Francusku.

 

Jutros idemo u Centar za zračne operacije u centru Sarajeva. Nakon što sam uredio neke detalje oko koordinacije, ulazim u visoko povjerljive prostorije u kojima funkcionira sistem prenosa obavještajnih podataka NATO-a. Skupljam odštampane zračne fotografije naručene prethodnih dana, kad mi pogled, znatiželjan unatoč svemu, uhvati slike na ekranu. Pitam operatera, kojeg sam počeo malo bolje upoznavati, šta to prati. Okreće se prema meni, zbunjen. Srebrenica, to su zračne fotografije masakra koji čine Srbi u blizini grada. Svaka dva sata izviđački avion NATO-a pravi snimke kako bi obavijestio lidere zemalja članica. On mi sad pokazuje najnovije snimke:

 

– Vidiš ovo, to su rovovi na otvorenom terenu, na ovoj fotografiji redaju se po grupama ljudi, prema naprijed. A tamo, na sljedećem prolazu, dobro se vide tijela na dnu rova. Srbi ne nastoje čak ni da se sakriju kad znaju da ih mi redovno nadlijećemo radi fotografiranja.

 

Srbi rade na punom svjetlu, kao da se nemaju čega bojati. To je masovna egzekucija kojoj mi neposredno asistiramo. Ne mogu a da ne pomislim na Ruandu, gdje smo pustili kriminalce najgore vrste da rade šta hoće...

 

Utorak, 18. juli 1995., Aerodrom Sarajevo

 

Kroz prozor VAB-a posmatram posljednji put Sarajevo, opsjednuti grad koji nismo uspjeli zaštititi. Na svjetlu zore novog dana oreol prašine prekriva izlomljene siluete predgrađa, beznadno opustjelog od života. (...) Dva sata kasnije na Igmanu stiže konvoj kamiona koji će nas povesti prema Splitu. Ostavljamo oklopna vozila da se vrate u Sarajevo, gdje će svakodnevno biti potrebna našoj zamjeni. Vozimo se cijelo poslijepodne u tim teškim i neudobnim kamionima. Konvoj se zaustavlja na putu na kojem smo sami: PC UNPROFOR-a želi da se okrenemo jer nam više nije dozvoljeno korištenje ovog pravca. Telmet se nervira na radiju, to je prvi put da ga vidim van sebe. Na kraju je živaca, iako je mislio da ostavlja tu napornu i iscrpljujuću situaciju.

 

Dobio je djelimično pravo, nećemo se okrenuti nazad, ali moramo promijeniti rutu, što znači skretanje na duge zaobilaznice. Navečer stižemo na hrvatski granični punkt... koji nas obavještava da je zatvoren do sutradan ujutro. Osjećam da će Telmet pući od nervoze, pa predlažem da pregovaramo oko našeg prolaska uz pomoć jednog legionara koji govori hrvatski. On prihvata sa skepsom, sjeća se samo da sam u prošlosti bio nekad pregovarač u Kambodži kod Crvenih Kmera, trening-iskustvo. Šef carine ne krije zadovoljstvo što nas može blokirati za noć na granici. Pokazuje duboki prezir prema “snagama” UNPROFOR-a. Ja ga onda, nekim pomalo prijetećim glasom, upozoravam:

 

– Dvije stotine vojnika Legije stranaca je u kamionima koje Vi želite spriječiti da prođu večeras. Kad im kažem da nam zabranjujete prolaz, oni će sići i doći da Vas sami vide, a svi su pod punim naoružanjem.

 

Carinik gubi na samopouzdanju, brzo razmišlja i odlučuje se za vanredno otvaranje graničnog punkta. Legionar u mojoj pratnji govori mi da sam ga zastrašio! Ne znam da li govori o hrvatskom cariniku ili o sebi. Nastavljamo dalje vožnju noću, u prosjeku ne brže od 20 km/h. Pristao sam voditi kolonu, ali imam na raspolaganju samo zakrpanu kartu. Nismo očekivali da ćemo morati prelaziti bivšu Jugoslaviju kopnom.

 

Nekoliko sati kasnije, na jednom raskršću u totalnom mraku zaustavljam konvoj. Nema nikakvog znaka, ne znam više u kom smjeru ići. Čak i Bob gubi strpljenje i nagoni me da odlučim bez razmišljanja, što ja mrzim. Imam želju da ih sve pošaljem bestraga i to da idu pješke u noć...

 

Oko pet sati ujutro naši farovi konačno osvijetliše ploču na kojoj piše “Split – 45 km” i dolazimo u zoru u hotel u kojem smo trebali biti smješteni još noć ranije. Svi silaze, beskrajno iscrpljeni dugim putovanjem. Odlazimo u rezervirane sobe kako bismo se mogli malo oprati. Tuširam se dugo u čistom kupatilu, a onda oblačim svoju paradnu uniformu, jedinu koja ne vonja po prljavoj prašini opsade Sarajeva.

 

Moj tim dolazi po mene u sobu i nagovaraju me da krenemo. Zaboravio sam taj osjećaj lahkoće, bez kevlar-šljema i bez neprobojnog prsluka. Ostavio sam i dalje uz sebe minimum opreme za preživljavanje, moj SIG-Sauer, moj GPS i karticu od 100 američkih dolara. I dalje sam oprezan, nisam siguran da sam posve ostavio iza sebe pozorište od operacija. Dok čekamo autobus, poslužen nam je hladni bife u holu hotela.

 

Međutim, nemam želje da jedem bilo šta, više ne znam dobro ni gdje sam. Idemo konačno na splitski aerodrom, zračnu luku bez rovova ili odbrambenih bastiona, koja dočekuje normalne putnike što dolaze na komercijalne letove s običnim koferom. Imam osjećaj kao da sam sletio u neki drugi svijet.

 

Moj tim ostaje oko mene kao da bismo mogli biti pozvani za novi napad. Pomalo halucinantni, nespretnih pokreta, hodamo salom u grupicama; ukrcavanje za naš avion je najavljeno za sat vremena. Preplavljen konfuznim mislima, ponovo vidim oči one bosanske djevojčice na ulicama Sarajeva, mislim na smrt Jocelyina i deminera, progoni me miris paljevine i prašine. Još sam daleko od kuće.

 

Pritisak na rame me iznenada vraća iz misli. Naspram mene stoji mladi švedski oficir s plavom beretkom i značkama UNPROFOR-a. Primijetio je moje ilegalno oružje i objašnjava mi na engleskom da je zadužen za kontrolu aerodroma kako ne bismo nosili neke ratne suvenire. Mora zaplijeniti svako sumnjivo oružje. Moj tim se odmah podiže, legionari se okupljaju oko nas i prave kompaktan zid.

 

Švedski oficir, međutim, ne popušta i zahtijeva da izvadim pištolj da ga pregleda. Čvrsto fiksiram ovaj fini primjer profesionalne savjesti i sljepila. Ne skidajući pogled s njega ni za trenutak, vadim oružje iz futrole laganim i sigurnim pokretom. Drugom rukom, otpozadi, pridržavam izvlačenje, palac mi je na udaraču, prst oko repa okidača, spreman sam da pucam:

 

– Uradi šta treba da uradiš, dođi i razoružaj me.

 

Epilog

 

Ova knjiga vjerno prikazuje način na koji su francuske vlasti predstavljale događaje u Bosni i Hercegovini u to vrijeme. Iako su odgovornost i zločini Srba bili već poznati – etničko čišćenje, silovanje kao ratno sredstvo ili sistematski masakri – francuska politika nastojala je da ih zaštiti pred svakom intervencijom UN-a iz razloga koje tek treba razjasniti. To političko sljepilo podsjeća na ono koje je prevladavalo tokom francuske intervencije u Ruandi prethodne godine.

 

Suočene s neučinkovitošću plavih šljemova, snage Sjevernoatlantskog saveza (NATO) intervenirale su direktno protiv srpskih snaga u Bosni 1995. godine, pod političkim vodstvom američkog predsjednika Billa Clintona. Augusta 1995. godine bombardiranje Srba bilo je posebno ubitačno u Sarajevu te konačno pokrenulo operaciju sistemski vođenog bombardiranja od strane NATO-a. Za četrdeset osam sati glavni srpski ciljevi u sarajevskom sektoru uništeni su zračnim napadima u kombinaciji s artiljerijskom vatrom francuske i engleske artiljerije uvezene tokom ljeta. Također u augustu, Hrvatska je ponovo osvojila Krajinu trodnevnom blic-operacijom Oluja.

 

Od 1. do 21. novembra 1995. godine u zrakoplovnoj bazi Wright Patterson kod Daytona u Ohiju, u Sjedinjenim Američkim Državama, odvijaju se pregovori kojima je cilj okončanje četverogodišnjih ratnih pustošenja jugoslavenske republike. Glavni učesnici jesu srpski predsjednik (Slobodan Milošević), hrvatski predsjednik (Franjo Tuđman) i bosanski (Alija Izetbegović), kao i američki pregovarač Richard Holbrooke uz pomoćnika Christophera Hilla. Sporazum iz Daytona predviđa podjelu Bosne i Hercegovine približno jednako između Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatsko-bosansku) i bosanske Republike srpske (srpsku), kao i raspoređivanje multinacionalnih mirovnih snaga IFOR: složeni tripartitni sistem upravljanja omogućava da se sačuva teritorijalni integritet Bosne, ostavljajući široku autonomiju entitetima, hrvatsko-muslimanskom, s jedne strane, i srpskom, s druge. Mada su formalno potpisani u Parizu 14. decembra 1995. godine, taj sporazum ušao je u historiju pod imenom Daytonski sporazumi.

 

Prema historičaru Tonyju Judtu, francusko insistiranje da bude domaćin ceremonije potpisivanja “bilo je samo da se skrene pažnja s prethodne nevoljnosti Francuske da djeluje protiv Srba”. Tokom rata osnovani Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju (MKSJ) uhapsio je sve optužene srpske vođe, od kojih je general Ratko Mladić bio posljednji. Sistematski masakr stanovništva u Srebrenici kvalificiran je kao genocid od strane Tribunala. Vratio sam se u Bosnu s IFOR-om 1997. godine, kao zapovjednik jedne zaštitarske kompanije. Oklijevao sam da se vratim u Sarajevo.

 

STAV

05
Februar
 
FOTO: MUHIDIN ŽIVOJEVIĆ

 

Inicijativa Moja adresa Srebrenica održala je danas sastanak sa svim kandidatima probosanskih stranaka koje su članice ove Inicijative.

  

- Inicijativa Moja adresa Srebrenica je uputila apelaciju odjeljenju Suda BiH na odluku o raspisivanju ponovljenih izbora u kojoj tražimo da se naša apelacija uvaži i da se ponove izbori i putem pošte. Mi jesmo preživjele žrtve genocida i živimo sa našim traumama ali ostalo nam je dovoljno razuma da razumijemo i znamo da učestvovanje na demokratskim izborima, u kojima je na stotine naših građana u dijaspori uskraćeno za biračko pravo, nema nikakve svrhe niti odražava legitimnu volju svih građana koji imaju pravo glasa za Srebrenicu - poručuju iz Inicijative.

 

Nadalje, ističu da je svima poznato i da su to predočili javnosti, CIK-u i odjeljenju Suda BIH da imaju dovoljno argumenata za poništavanje izbora i putem pošte".

 

- Sve argumente i dokaze smo uložili u našoj žalbi od kašnjenja distribucije izbornog materijala, kašnjenja u dostavi, čak i nakon izbora, pogotovo u prekookeanskim zemljama. Pozivamo Centralnu Izbornu komisiju i Sud BiH da odlučuje u skladu sa našim nepobitnim argumentima. Posebno naglašavamo da Srebrenica nije tek još jedna opština u nizu koja će vama biti tek birokratska formalnost. Srebrenica je svim Bošnjacima sentimentalno i moralno pitanje i nećemo dozvoliti da se zbog propusta institucija, na nedemokratski način i nakon genocida, nama preživjelima nameće nelegitimna vlast onih koji negiraju genocid - poručuju iz Inicijative.

05
Februar

Kakvu sam borbu vodio sa sobom. Ja sam Srbin, znao sam da mi je rođeni brat u srpskoj vojsci i da je otac na nekim borbenim linijama također. Bilo je razmišljanje trebam li ići jer sam znao da idem protiv svih u Bosni. Da neću biti dobar svim Srbima, a ni drugom dijelu Bosne, priča Đurić

 

601a939e b740 49a1 bd2b 1eb00a0a0a78 aleksandar djuric preview

 

Institut za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) uvrstio je nedavno hrvatskog kapetana Luku Modrića u idealnu momčad proteklog desetljeća (od 2011. do 2020. godine). Na stranici IFFHS-a nalaze se brojne statistike pa su tako objavili i popis najboljih svjetskih strijelaca od 2001. do 2020. godine. Listu predvodi Cristiano Ronaldo sa 756 golova, slijede Lionel Messi (715) i Zlatan Ibrahimović (558). A deseti na vječnoj listi je Aleksandar Đurić, slabo poznati nogometaš iz BiH iza kojeg je jako zanimljiva životna priča, piše Večernji list BiH.

Đurić danas ima 50 godina, a u karijeri je zabio 443 gola. Životni put ga je odveo u Singapur gdje je postao legenda, igrao za njihovu reprezentaciju i gdje i danas živi. A Đurić je 90-ih godina kao dio srpskih specijalnih jedinica poslan u Vukovar, ali se sukobio s nadređenima pa je pobjegao od zatvora.

Đurić je rođen u Doboju, bio je državni prvak u kanuu i sudionik na Olimpijskih igrama. Tek u 23. godini postao nogometaš, igrao je do 44. godine, ima troje djece, ali je razveden i usvojio je dijete. Kanuom se počeo baviti kako bi pobjegao od problema.

- Tražio sam nešto da nisam stalno kod kuće, jer moj otac je bio alkoholičar, po 24 sata se nije trijeznio. Želio sam da pobjeći iz tog okruženja, nikad nisam imao ništa, odrasli smo sirotinjski zbog njega, sve je propio. Održao me u životu sport - rekao je Đurić svojevremeno za Blic.

Đurića su 1991. mobilizirali nakon što je bio na SP-u Parizu.

- Podigli su me, bio sam zapovjednik specijalne jedinice u Doboju, pa zaglavio u Vukovaru. Nisam tada vidio Šljivančanina, znam da je bio i on tamo. Krajem ‘91, doveo sam svoje specijalce u Vukovar. Ja sam bio sportista, naredba je moja bila da održavam red. Ali, kada sam vidio sav taj nered i paravojne formacije u tim selima oko Vukovara, to je za mene bilo nenormalno. Nisam se bojao smrti, ali došao sam s otvorenim očima. Imao sam mlade vojnike oko mene, shvatio sam da nije to rat koji ja mislim da bi trebalo biti. Želio sam braniti narod, a ne ubijati. Nije bilo dobro. Nisam dijelio ljude po religiji. Pao sam na pogrešno mjesto, u pogrešno vrijeme. Uskoro se sukobio s nadređenima.

- Jednu veče sam kao zapovjednik jedinice pozvan na sastanak, trebalo je odraditi neku akciju. Te osobe su bile sve sami pijanci, nenormalne gluposti su pričali. Nisam volio ljude koji su agresivni, bahati, koji vjeruju da su nedodirljivi. Ustao sam sa stolice i rekao da neću dozvoliti svojim vojnicima da ubijaju civile, ili da pljačkaju. Da ću zatvarati sve koje vidim da to rade, pucat ću na vojnike koji prave nered. Nije se tim glavonjama to svidjelo, dok sam došao do zapovjedništva bio sam uhapšen. Uzeli su mi činove i strpali me u zatvor. Poslije su odlučili da me odvedu u Doboj. Kad sam stigao, tata je rekao “sine, vrijeme je da ideš odavde”.

Pobjegao je u Mađarsku gdje je počeo trenirati nogomet, a dobio je poziv da za BiH nastup na Olimpijskim igrama.

- Kakvu sam borbu vodio sa sobom. Ja sam Srbin, znao sam da mi je rođeni brat u srpskoj vojsci i da je otac na nekim borbenim linijama također. Bilo je razmišljanje trebam li ići jer sam znao da idem protiv svih u Bosni. Da neću biti dobar svim Srbima, a ni drugom dijelu Bosne. Na kraju krajeva, najbolje prijatelje sam imao u Bosni, kao braća su mi bili i Muslimani i Hrvati.

Stopom je otišao do Barcelone jer nije imao novca i nastupao je za BiH.

- Zbog toga sam izgubio oca, do samog kraja života nije razgovarao sa mnom. Živio sam 2000. u Singapuru, brat mi javi da je tata dobio rak i da želi da me vidi. Jetra mu je bila gotova od alkohola, a i pušio je mnogo. Klub mi je dao dozvolu, poslije devet godina sam se vratio Bosnu. Navečer sam došao, možda sam s tatom pričao dva sata, nisam ni spavao. Ujutro mu je pozilo, doktor je rekao da je bolje da umre kod kuće, a ne u bolnici. Koliko god da smo imali problema, poštovao sam ga. Imao sam sreću da ga vidim živog makar taj jedan dan. Ostao je i bez majke.

- Majka je poginula 9. augusta 1993. u Bosni. To je oca najviše pogodilo, a na kraju sam ja ispao krivac za sve. Rekao je tata bratu da sam ukopao majku jer sam se takmičio pod bosanskom zastavom. I danas razmišljam o tome. Uvijek sam želio pomoći oboma, ali na kraju nisam uspio nikome od roditelja. Samo bratu. Majku je ubila granata i to kada je stupilo neko primirje u Doboju. Nisam ni znao da je poginula, sahranili su je poslije nekoliko dana.

Prvo je igrao u Australiji, a u Singapur je otišao 1999. godine i od tada tamo živi. Igrao je nogomet, a danas radi u ministarstvu sporta. Napisao je i knjigu o svom životu.

- Svašta sam ja doživio. Na primjer, za reprezentaciju Singapura sam zaigrao u 37. godini života, na 54 utakmice dao sam 27 golova. Bio sam prvi kapetan stranac u istoriji. Reprezentativnu karijeru sam okončao u 42. godini, a igrao sam aktivnu punom parom još dvije godine - rekao je Đurić.

(Vecernji.ba. DEPO PORTAL/md)

Istočna Bosna