05
Februar

PRIČAJU PRIČE: LIČNI PREDMETI ŽRTAVA GENOCIDA U MEMORIJALNOM CENTRU U POTOČARIMA

Published in Istočna Bosna

Pocijepana odjeća i obuća, uništeni satovi, lične karte i vozačke dozvole jedine su uspomene, osim onih u njihovim sjećanjima, koje porodice ubijenih u genocidu, počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici, imaju na svoje najmilije.

 


 

Većina je otišla u šume oko Srebrenice tražeći spas koji nisu našli. Porodice su ih tražile, neke i godinama. Njihove posmrtne ostatke pronalazili su po različitim masovnim grobnicama s nekim predmetima koje su nosili.

Memorijalni centar Srebrenica – Potočari prije nekoliko mjeseci počeo je s projektom prikupljanja ličnih stvari ubijenih Srebreničana koje će biti izložene u kompleksu Memorijalnog centra, preko puta mezarja gdje su ukopani posmrtni ostaci hiljada ubijenih u srebreničkom genocidu. Bit će izloženi u prostorijama da podsjećaju i opominju kako se zlo iz ljeta ’95. ne bi nikada više i nikome ponovilo.

 

Predmeti s terena

 

Ekipa Anadolu Agency (AA) imala je priliku da vidi odjeću i obuću, satove, lične dokumente, tabakere i druge predmete koji se već nalaze u Memorijalnom centru.

“Radi se o prikupljanju ličnih predmeta žrtava genocida u Srebrenici i ljudi koji su boravili u tom gradu od maja 1992. do 1995. godine. Imamo dva načina prikupljanja ovih predmeta. Jedan je da smo uputili poziv svim ljudima koji su preživili genocid, kojima je neko ubijen, da dostave lične predmete žrtava genocida, njihove fotografije i druge stvari koje su koristili”, rekao je Azir Osmanović, magistar historije koji radi kao kustos u Memorijalnom centru.

Drugi način je da oni idu na teren i prikupljaju predmete na mjestima kojim su prolazili Srebreničani u ljeto te 1995. godine.

Tako je ekipa Anadolu Agency (AA) imala priliku da prva snimi predmete koji su ovih dana pronađeni na planini Udrč, a koju je ekipa iz Memorijalnog centra donijela u ustanovu.

 

Anadolu Agency

“Na planini je pronađen određen broj predmeta koje su koristili ljudi koji su tu provodili nekoliko dana, a neki i mjesec, čekajući povoljne uslove da krenu prema slobodnoj teritoriji. S tog brda se vidjela slobodna teritorija. Tu smo našli neke šerpe, lonce, posuđe u kojiima su pravili hranu. Vidjeli smo i ostatke improvizovanih koliba. Našli smo i nešto obuće”, ispričao je Osmanović.

 

Projekat koji će trajati

Na projektu rade skoro tri mjeseca i do sada se odazvao veliki broj članova porodica ubijenih.

“Mogu vam reći da smo zadovoljni odzivom ljudi koji nam se javljaju i dostavljaju predmete žrtava genocida u Srebrenici. U sklopu projekta prikupljamo predmete i fotografije svih žrtava. Najmanje 350 predmeta smo prikupili. Pretežno se radi o odjeći i obući, kada su u pitanju predmeti pronađeni na ruti kojom su se kretali Srebreničani. Među ličnim predmetima se uglavnom radi o tabakerama, muštiklama i ostalim stvarima koje su imali sa sobom”, pojasnio je Osmanović.

Pokrenuli su i akciju prikupljanja knjiga za biblioteku Memorijalnog centra u Srebrenici.

“Memorijalni centar u Potočarima i osnovan je iz tog razloga – da vodi brigu i čuva sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Većina tih ljudi ukopana je ovdje u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima i nekako je logično da stvari koje su pripadale njima budu trajno pohranjene u Memorijalnom centru kako bi se kroz razne izložbe pričala priča o tim ljudima. Svaki ovaj predmet je priča za sebe”, poručio je Osmanović.

Smatra da će projekat “trajati i poslije nas”.

“Imamo priliku da vidimo, da nakon Holokausta ljudi i danas prikupljaju predmete žrtava iz tog strašnog zločina. Tako da smo mi počeli sa ovim projektom, a on će trajati i u budućnosti. Ovi predmeti su važni jer će oni generacijama koje dolaze pričati priču o genocidu u Srebrenici, kada ne bude nas – ljudi koji su preživili genocid”, rekao je Osmanović.

Podsjetio je da trenutno imaju probleme s halom koja prokišnjava, a gdje su planirane izložbene prostorije.

“Sačekat ćemo da se riješi taj problem, a onda ćemo napraviti adekvatne izložbene prostore gdje će svi ovi predmeti ili većina njih biti izloženi. Znam da su porodice sentimentalno vezane za te predmete, uzimaš zadnju uspomenu koju imaju na nekog najmilijeg, ali većina je svjesna važnosti ovog projekta”, pojasnio je Osmanović.

 

Hajra Ćatić predala lične predmete muža i sina

Posmrtni ostaci Nihada Nine Ćatića, pjesnika, novinara i radio-amatera koji je dan uoči pada Srebrenice 1995. godine očajnički tražio da se pomogne Srebrenici, nikada nisu pronađeni.

I danas se pamte njegove riječi i glas iz najdramatičnijih dana za Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu. Posljednji dani prije pada Srebrenice zapamćeni su i po očajničkim pozivima Nine Ćatića putem radio-valova da se pomogne ovom gradu i njegovom narodu. No, nakon 10. jula 1995. Nino se više nikada nije javio. Imao je 26 godina.

Viđen je na jednom pa na drugom i trećem mjestu. Ranjen je, ali niko pouzdano ne može reći šta se dogodilo s njim. Jedino je sigurno da na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije RBiH nikad nije stigao.

 

Anadolu Agency

Ninina majka Hajra Ćatić ne gubi nadu da će nekada pronaći i najmanji dio svoga sina. I ona je ovih dana u Memorijalni centar odnijela predmete muža i sina.

“Trebalo je mnogo ranije pokrenuti ovaj projekat. Sačuvala sam novčanik od muža koji je ubijen u Kozluku. U novčaniku je bila njegova lična karta i lična karta Nine, jer on nije dolazio šest dana kući pa je on ponio, jer možda će mu zatrebat. Tu je bila i saobraćajna dozvola i papiri oko registracije auta. Predala sam i ‘Glas Srebrenice’. Bitno je da buduće generacije znaju šta se desilo, da nam se ne ponovi”, ispričala je Ćatić.

Smatra da o genocidima i zločinima treba pisati i pričati, predavati dokaze kako bi se spriječilo ponavljanje.

 

U Memorijalnom sat od dvije žrtve genocida u Srebrenici

Amra Begić-Fazlić je odlučila da predmete koji su pripadali njenom ocu Rešidu uruči Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.

“Moj babo je ukopan 2009. godine. Mi smo u novembru 2008. preuzeli njegove predmete, nađene uz njegove posmrtne ostatke i sve vrijeme smo se pitali šta uraditi s tim, kako to sačuvati. Ideja koja je nastala u Memorijalnom centru je itekako dobrodošla. Ja sam bila jedna od prvih koji su odgovorili na poziv”, ispričala je Begić-Fazlić.

Predala je, kako je kazala za AA, najvažnije iz kuće.

“To je jedino što imam od babe nakon svega. Predala sam posljednju poruku Crvenog krsta, koju sam ja primila, a možda nije bila posljednja koju je babo pisao. I predala sam sat i naočale. Kada smo preuzeli te predmete, ja sam okrenula taj sat i rekla mami: ‘Pa ovo nije babin sat’. Pitala je kako, a ja sam rekla da je na njemu pisalo ‘Za 20 godina rada Tuzla puteva’. Moj otac tamo nikada nije radio. Mama je počela plakat. Kazala je: ‘To nije sat tvog oca ali jeste mog, koji je također žrtva’. Ona je nekad tokom rata dobila od babe sat, a kada se pokvario sat mog babe, ona ga je poklonila njemu”, prisjetila se Begić-Fazlić.

Amrin otac je ubijen u Grbavcima, strijeljan izbliza metkom u glavu.