Nalazite se ovdje:NaslovnaVijestiIstočna BosnaPRIJATELJSTVA KOJA JE DONIO MARŠ MIRA SREBRENICA: Jeste li čuli za Ruvejdu Omerović iz Kamenice?
09
August

PRIJATELJSTVA KOJA JE DONIO MARŠ MIRA SREBRENICA: Jeste li čuli za Ruvejdu Omerović iz Kamenice?

Objavljeno u Istočna Bosna

Evo, tek je petnestak dana od ovogodišnjeg Marša mira, a već je (u eteru) pao u zaborav. Onima koji su išli i pješačili protiv zaborava i za sjećanje i ne treba taj medijski prostor, Marš mira ima sasvim drugu dimenziju. Kome treba?
Marš mira treba svima nama radi istine...
Istine o 8372 ubijena, istine o srušenim džamijama, istine o protjerivanju i etničkom čišćenju, istine o desetinama masovnih grobnica... Meni evo i radi istine o bosanskim, podrinjskim ženama koje već godinama na svojim plećima nose, ne samo teret borbe za tu istinu, nego i teret obezglavljene porodice, teret povratka, opstanka na Drini.
Ovaj Marš mira ponukao me da već danima razmišljam, dovim i mislim o bosanskim ženama koje su cijelom trasom puta bile pored staze nudeći učesnicima kahvu, čaj, limunadu, kruške... Onim ženama koja su s djetetom u naručju već zorom ili dan prije nabrale krušaka žutica i u kantama ih rasporedile pored puta srdačno ih nudeći za okrepljenje, ženama koje su skuhale najveće „kofe“ bosanske kahve dovikujući snahama ili sestrama u kući da donesu još jer „kahve ponestaje a kolona učesnika je duga!“.

Prijatelju su tu da olakšaju i podijele sa vama bol

„Uzmite, uzmite, okrijepite se, halal vam bilo!“ je rečenica koju ćete na trasi dugoj 110 km najčešće čuti. „Evo limunade, vode, kahve, bombona, šljiva. Uzmite, lakše će vam biti“ ponavljaju nutkujući nas pa ti prosto žao uzeti jer želiš da bude i za one iza tebe, a žao ti ne uzeti jer kao da je time vrijeđaš, uskraćujući joj priliku da s tobom podijeli ono što ima, tu u podrinjskim brdima, a nema puno.

Sada, dok ovo pišem, tuga me hvata što ih svaku ne upoznah, što im ne znam ime, svakoj od njih, da im zahvalim, imenujem i pred Bogom dobro zatražim.
Jednu ipak upoznah bolje, jedna od njih me gostoprimstvom, ljudskošću, majčinstvom osvojila tako da je nakon samo jedne večeri ujutro zagrlih kao rođenu majku kojoj ću se prvom prilikom rado vratiti.
Više od 30 km je ostalo iza nas, kao i kolona Marša mira, u Liplju, koje je i pored najveće gostoljubljivosti bilo premalo da primi sve učesnike. Grupa žena i djece s kojima doputovah iz Švedske, uz svesrdnu pomoć prijatelja Hake i Fahrije Jašarević, bila je spremna i nadahnuta za ovaj poduhvat. Znale smo da će se biti teško, i pješačiti, i nositi se s vrućinom, ali i pronaći konak pa sam nekoliko dana prije nazvala prijatelja iz srednjoškolskih dana moleći da za nas desetak pronađe smještaj u Kamenici. Bez zadrške je rekao „Ima moja majka!“ ne sluteći da će za samo jednu noć postati i naša, baš kao onih koji su ranijih godina bili njeni gosti.

Ruvejda - majka koja nas nije rodila

U sumrak, umorni, nateklih nogu i s ponekim žuljem na stopalima, uđosmo u avliju nazivajući selam. Vrata kuće su bila širom otvorena, ali glas dobrodošlice dođe iz pomoćnog objekta pored kuće, iz štale:
„Hajte vi u kuću, sad ću ja. Samo namirim kravu, eto mene. Uđite k'o u svoje!“

Ruvejda1Bili smo Ruvejdini gosti

Naviknuta u djetinjstvu na ovu vrstu povjerenja i dobrodošlice krenuh uz stepenice. Dok se izuvam iz unutrašnjosti kuće dopire žamor. Uđoh na klimavim i umornim nogama. Pred očima bar desetak žena. Po govoru razaznajem da dolaze iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Krajiškinje su najbučnije, njihov akcent bi prepoznala među hiljadama drugih govora, drag mi je. Radujem im se, jer živjeh u Krajini. Zaboravljajući umor pitam se odakle su.
Sjedam na pod brojeći se koliko ih je jer ću time odrediti kad je moj red za tuširanje. Naglas konstatujem da mi ne smeta što će nestati tople vode u bojleru, može i hladna, samo da sperem umor sa sebe. Brzo me razuvjeriše: „Ne brini, majka Ruvejda grije i na šporetu!“

Podrinjsko gostoprimstvo

Ubrzo u kuću, noseći u rukama kanticu tek pomužena mlijeka, ulazi Ruvejda.
„Ti si Amela. Bekir (njen sin) mi je rekao da ćete doći!“ Ruke koje me primaju u zagrljaj nisu ruke nekoga koga prvi put vidiš u životu, to su ruke nekoga naviklog da daje, da prigrli, da pomogne, da dočeka! „Ja se možda osjetim na kravu i štalu!“, veli, a ja požurih da je iskreno razuvjerim u to, jer ništa na svijetu ne miriše tako dobro kao srdačnost kojom nas je zatekla. Nudi kahvu, sok, naružice, govori gdje šta stoji, pita ima li još koga, pita za svoje lanjske i olomlanjske goste nadajući se njihovom dolasku i ove godine. Nakon što se istuširah, zatražih mahramu i mjesto gdje bih mogla klanjati, bez namaza taj i takav dan dan mi ne bi bio potpun. Povede me u sobu pružajući bluzu i mahramu. Prizor koji me zatekao u susjednoj sobi, ovu kameničku majku, ženu učini još većom u mojim očima.
Nikad do tada ne vidjeh od padanja ničice izlizanu serdžadu. Njena serdžada na krajevima gdje stoje stopala, na sredini gdje padaju koljena i lice, bi izlizana. Divnog li prizora, pomislih. Tu naiđoh na odgovor za mnoga pitanja. I odakle vedrina, snaga, dobrota i berićet u ovoj kući u ovoj ženi... Jer Ruvejda je već 25 godina udovica. Vratila se u Kamenicu. Sama živi u kući. Iz nje, njene pojave, njenih riječi sve ono čemu se nadamo u ovim poslijeratnim godinama. U njoj čista ljudskost, odsustvo koristoljublja, osvete, mržnje, osude... U njoj i oko nje mir.

Ruvejdino srce veliko kao Bosna

Do kraja večeri je stalno izvirivala da vidi ima li još nekoga ko treba nešto. U deset sati naveče podgrijala nam sirnicu. K'o duša. U pola jedanaest uskliknula: „Evo moga Bekira, nosi nam lubenicu i dinju!“... U ponoć domaći hljeb nam pekla i nutkala naružicama s pekmezom. U zoru pekla kahvu i išla da pomuze kravu, da imamo friška mlijeka. Već u sedam ujutro nas desetoro okupila na doručku...ipak od svega što nam ova divna bosanska majka priušti, u uhu još mi odjekuje i dušu hrani njen iskreni žal što nas na konaku ne bijaše još, što su neki spavali u školi a kod nje još bilo mjesta, što su djeca pješačila još dalje u Čančare, a mogli su se kod nje odmoriti... Žal što nema i onih koji su ranijih godina dolazili i noćili ili se samo tuširali kod nje.
Da se razumijemo, nije velika Ruvejdina kuća, nema ona mnogo soba. Nema ni Ruvejda mnogo para (od penzije živi)... Veliko je Ruvejdino srce. Veliko je srce bosanske žene.

Piše: Amela Isanović

IB.com/podrinje.online