05
Juli

Nakon oca, brata i rođaka, Sabina Alić u Potočarima će ukopati i supruga

Published in Istočna Bosna

Ona će ovog 11. jula ukopati svoga supruga Omera, tačnije, jednu njegovu kost. Ranije je ukopala oca, brata, amidžiće, tetiće, dajdžiće...

 

Na kamionu sa djecom stigla u Kladanj

 

- Mi smo iz Cerske. Iz rodnog kraja smo izbjegli u Srebrenicu 1993. godine i tamo smo živjeli do 95' godine dok nije došlo do srebreničkog genocida. Bila sam u Srebrenici kada je ušao zločinac Ratko Mladić sa vojskom. Sa mnom su bila dva sina, jedan je imao tada 11 godina, a mlađi sedam godina. Tu su bili i moji svekar i svekrva. Ukrcali mene, djecu i svekrvu na kamion i otpremili za Kladanj. Tamo nas je dočekao pakistanski bataljon. Pomogli su nam, dali hranu. Svekar i jedna tetka su stavljeni u autobus i oni su stigli u Kladanj - priča nam sa tugom Alić.

 

Kaže da je suprug Omer krenuo kroz šumu da se spasi.

 

- U Kladnju smo danima, mjesecima, čekali vijesti o njemu ali one nisu stizale. Jednog dana saznajemo da je grupu ljudi u kojoj je i on bio dočekala zasjeda. Do prije tri godine ništa više nismo znali, a onda stiže vijest da su našli našeg Omera, zapravo, jednu njegovu kost od stopala. I do sada smo čekali ne bi li našli još neki dio tijela, ali ništa. I sa sinovima sam odlučila da ga ove godine ukopamo. Da mu se zna za mezar - priča nam Sabina.

 

Govori nam kako je njen Omer, kada je ubijen, imao samo 32 godine.

 

Ukopani ranije otac i brat

 

- Koliko god razmišljala nikada ne mogu da se pomirim s tim da postoji na ovom svijetu toliko zla, mržnje. Da čovjek čovjeku može učiniti toliko zlo, kakvo je učinjeno nama u Srebrenici, Cerskoj, Bratuncu, u Bosni i Hercegovini. U Potočare odem kad god mogu. Kada su počele prve dženaze u Memorijalnom centru, ukopani su moji otac i brat. A potom, mnoga rodbina. Naša tuga nikada neće prestati - ispričala nam je na kraju našeg susreta Alić.

Izvor: Faktor