02
Oktobar

Alma Mustafić: Zainteresovanost javnosti za genocid u Srebrenici se svodi samo na 11. juli

Published in Istočna Bosna
Alma Mustafić
Alma Mustafić

Alma Mustafić je preživjela genocid u Srebrenici, dok njen otac, nažalost, nije. Živi u Holandiji, a kroz svoje društveno djelovanje nastoji upoznati tamošnje stanovništvo o onome kroz šta su prošli ljudi tokom rata u BiH.

 

Radi kao predavačica i istraživačica na Univerzitetu u Utrechtu. Njen otac Rizo Mustafić je devedesetih godina radio za Holdanske plave kacige Dutchbat bataljona. Iz tog razloga su holandski vojnici bili česti gosti u njihovom domu, a zajedno su slavili i praznike. Nadao se da će njegova porodica biti zaštićena tokom genocida.

Međutim, to se nije dogodilo. Ubijen je zbog "pogrešnog načina komunikacije". Holandske vlasti su godinama poricale da je radio za njih. Porodica Mustafić je 12 godina vodila pravnu bitku, a 2013. godine Vrhovni sud je donio presudu u kojoj je navedeno da je Holandija kriva za Rizinu smrt. Kako kaže Mustafić, zainteresovanost javnosti za istinu o genocidu se još uvijek svodi samo na 11. juli.

"Sada malo više pričamo o Srebrenici i drago nam je kada drugi žele da saslušaju našu priču. Međutim, ta zainteresovanost se svodi samo na 11. juli, a onda opet ostanemo sami sa Srebrenicom u mislima. Voljeli bismo da nas se bh. i strano društvo sjećaju i tokom preostalih 11 mjeseci u godini. Ogorčena sam kada vidim bilo kojeg političara da zvanično dolazi u Srebrenicu pred ili za 11. juli, te posjete su odvratne. Muka mi je od te njihove kratkotrajne pažnje. Neka svi dođu, ali samo kao ljudi, odnosno insani. Zvanične posjete neka ostave za ostatak godine", kaže.

Početkom agresije imala je 10 godina i imala je bezbrižno djetinjstvo. Srebrenica je bila raj za odrastanje. Njena porodica je svaki vikend išla na izlete na jezero Perućac, Bijele vode ili u Banju Guber. Najviše se sjeća gradske kafane, čiji je vlasnik bio prijatelj njenog oca. Djeca su se ganjala oko stolova, a roditelji su uživali u piću. Odjednom se sve promijenilo.

"Sjećam se da sam gledala tenkove JNA kako se 'penju' na planinu Taru. Mi djeca smo im mahali s druge strane Drine. Stadoše i uperiše cijevi prema nama. Odraste se za jedan dan. Nakon toga smo najviše vremena provodili u podrumu. I tada sam voljela da brojim i istražujem pa sam svaki dan brojala koliko granata je palo u koje selo i pisala dnevnik", govori.

Nije se plašila smrti, samo nije željela da je granata rani, jer su na ovaj način poginuli mnogi njeni prijatelji. Misli kako pravda ipak može biti zadovoljena, ali da je to izuzetno težak proces.

Alma Mustafić
Alma Mustafić
 

"Čitala sam knjigu 'Noć' Elija Wiesela, čovjeka koji je preživio holokaust. Jedna rečenica me naročito dirnula: 'Nakon holokausta smo drugima morali objašnjavati da smo zapravo preživjeli genocid'. Nešto u tom smislu. On je ovo napisao prije 65 godina i ja bih istu stvar mogla napisati sada", navodi.

Prema njenom mišljenju, kažnjavanje zločinaca je minimalan uslov da pravda bude zadovoljena. Treba razmišljati o emotivnoj i finansijskoj naknadi za žrtve i tome kakav je njihov život sada. Napominje kako Memorijalni centar Srebrenica obavlja sjajan posao, ali da nije smjelo proći 26 godina kako bi jedna generacija odrasla i počela objašnjavati šta se dogodilo.

Film "Quo Vadis, Aida?" rediteljice Jasmile Žbanić bio je nominovan za Oscara. Govori o stradanju porodice u srebreničkom genocidu. Mustafić smatra kako je on kao umjetnički produkt odličan, mada postoje određene nejasnoće.

"Film je dobar i zato što stavlja genocid u Srebrenici na internacionalnu agendu. Kraj filma je moćan, ali osobe koje ne znaju kontekst ga mogu pogrešno interpretirati. Možda je i nemoguće sve uključiti u jedan film, ali meni je nedostajao prikaz mezarja u Potočarima, zato što je to rezultat genocida. Brine me naš odnos prema vlastitoj historiji. Da, Ibro, Nasiha i Braco su fiktivne osobe u ovom slučaju, ali bi nam imena "običnih" ljudi trebala biti poznatija od Orića, Mladića i Karremansa", kaže.

Ekipa predstave
Ekipa predstave "Opasna imena"

Predstava "Opasna imena" reditelja Boya Jonkergouwa, koja se igra širom Holandije, bavi se ulogom ove zemlje u genocidu. Ispričana je priča o strahotama kroz koje je Alma Mustafić prošla. Ona, naravno, "glumi" sebe. Sumnjala je da će uspjeti prikazati predstavu na pravi način, ali je uspjela u tome.

"Bilo je tu suza i svađa, ali, vjerovali ili ne, ponekad i smijeha. Nama iz Srebrenice je uvijek teško kada govorimo o ovome, ali publika mi daje snagu. Naši mrtvi to zaslužuju zato što su dali sve što su imali. Zahtijevala sam da se predstava temelji isključivo na istini i režiser je to ispoštovao. Uopće nije teško 'glumiti', jer ne glumim, ja sam 40-godišnja Alma koja se osvrće na protekle događaje", objašnjava.

Dogodilo se nešto što se činilo nemoguće: kada se predstava završi, Alma se okrene i vidi da svi u publici plaču, a ona ne. Potreseni onim što su upravo pogledali, sjede u sali i po deset minuta nakon završetka.

"Holanđani žele znati više. Poslije svake izvedbe postoji mogućnost diskusije i svako može kazati ili pitati šta želi. Najdraži dio mi je što je holandska glumica, koja glumi malu Almu, naučila pjevati našu pjesmu 'Spavaj sine'. Zaista ima divan glas, a također izvodi i pjesmu 'Krvava rijeko', napisanu posebno za ovu predstavu", govori Mustafić.

Predstava "Opasna imena" je prije nekoliko dana odigrana u Nieuwegeinu, a zakazana su još 23 izvođenja na prostoru čitave Holandije. Velika želja sagovornice je da je pogleda i bh. publika. Jonkergouw i mirovna organizacija PAX, koja je koproducent, trenutno obavljaju pregovore kako bi "doveli" predstavu i u BiH.