biba bih

15
Maj

TRI OŽILJKA IZ DJETINJSTVA KOJA TRAJU ZAUVIJEK

Published in BiH

Djetinjstvo je period života u kome se nalazi jedan paradoks: u stanju smo da postavimo betonski temelj u vrlo kratkom vremenskom roku čak i ne shvatajući to, a u isto vrijeme se stvarju veoma duboki ožiljci na duši.

 

Ilustracija
 
 

Sa 4 godine već počinje da se definiše naš način života. Od tog trenutka, ono što ostaje jeste da razvijemo ili usporimo inerciju koju smo uspostavili tokom prvih godina života. Djetinjstvo ostavlja ožiljke koji traju zauvijek.

 

​To su neizbrisivi znaci, koji se uglavnom odražavaju na stav koji imamo prema sebi i prema drugima. Međutim, neki od ovih ožiljaka su više uporni i dublji, zbog velikog uticaja koji uzrokuju u umu djeteta.

 

Tri ožiljaka koja se stvaraju u djetinjstvu

 

Nepovjerenje koje potiče još iz djetinjstva

 

​Kada je dijete manipulisano ili izdato od strane roditelja ili staratelja, teško će vjerovati drugim ljudima ili sebi. Moraće se boriti svom svojom snagom protiv tendencije da nema povjerenja u sposobnost uspostavljanja intimnih veza sa drugima.

 

Vi prevarite dijete kada mu obećate stvari koje ne može imati ili koje mu vi ne možete ispuniti. Iz tog razloga, važno je da date djetetu igračku koju ste mu obećali, da ga povedete u park na zakazani dan i posvetite mu vrijeme koje ste mu obećali da ćete izdvojiti. Ove akcije u očima odraslih mogu ostati neprimijećene ili nevažne. Međutim, za djecu predstavljaju očekivanja od najdražih.

 

Ako dijete primjećuje da njegovi roditelji lažu, saznaće da riječi imaju malu vrijednost. On će stoga imati poteškoće da povjeruje u ono šta drugi kažu i moraće mnogo da se trudi da ispoštuje svoju riječ. Ovaj ožiljak znači da, tokom razvoja, dijete će imati velike teškoće da uspostavi odnose sa drugima i da izgradi pravu intimnost – u kojoj bi se osjećao sigurno sa nekim.

 

Strah od napuštanja

 

​Dijete koje se osjeća usamljeno, ignorisano ili napušteno, počeće da vjeruje da je usamljenost potpuno negativno i odlučiće se za jednu od sljedećih izbora: ili da postane previše zavisan od drugih, tražeći stalno da ga neko štiti i prati, ili da odustane od druženja sa drugima, kao mjera predostrožnosti da ne trpi potencijalno napuštanje.

 

Oni koji prate trag zavisnosti će moći da tolerišu bilo kakvu vrstu veze sve dok se ne osjećaju sami. Oni vjeruju da su potpuno nesposobni da se suoče sa samim sobom i stoga su voljni da plate bilo koju cijenu da bi imali društvo.

 

One koje vodi strah od napuštanja ka putu nezavisnosti po svaku cijenu nijesu u mogućnosti da uživaju u iskrenoj naklonosti voljene osobe. Za ove ljude, ljubav je sinonim za strah. Što više ljubavi doživljavaju više će povećati njihova anksioznost i želja da pobjegnu. To su ljudi koji žele da zavrže neizvjestan odnos koji bi im omogućio eventualni raskid sa voljenom osobom.

 

Strah od odbijanja

 

Dijete koje su roditelji kontinuirano kritikovali, postaje neprijatelj samog sebe. Na taj način razvija unutrašnji dijalog u kome su konstante samopovređivanje i samouništavanje.

 

Ovo dijete, u odrasloj dobi, vjerovatno nikad neće biti u saglasnosti sa onim što radi ili misli. Uvijek će naći način da sabotira svoje planove i biće mu teško razumjeti da on takođe posjeduje vrline i da može uspjeti. Ono će smatrati da ne zaslužuje ljubav ili razumjevanje bilo koga, i da njegovi izrazi ljubavi prema drugima nemaju validnost.

 

Uopšteno govoreći, ova djeca će se pretvoriti u izolovane i nedovoljne odrasle osobe, koje će reagovati panično u situacijama društvenog kontakta. U isto vrijeme, oni će biti izuzetno zavisni od mišljenja drugih. Suočeni i sa najmanjim kritikama, oni se potpuno umanjuju, jer ne mogu razlikovati objektivno posmatranje od ličnog napada.

 

Ako pored toga što je odbačeno, dijete takođe i ponižavano, posljedice će biti još ozbiljnije. Poniženje ostavlja osjećanja ljutnje, koje se pretvaraju u kontinuirani osjećaj impotencije. Ovo stanje često transformiše ljude, čini ih neosjetljivim tiranima, te ih dovodi do ponižavanja drugih.

 

Ožiljci koje stvaraju ova iskustva iz djetinjstva veoma su teško mogu izliječiti. Međutim, to ne znači da nije moguće ili da se ne mogu pozitivno transformisati. Prvi korak je da ih prepoznamo i da budemo svjesni da moramo raditi na njima, kako bi ih spriječili da odrede ostatak našeg života.