17
Juli

IB.com u posjeti Lukomiru, posljednjem autotohnom, bosanskom selu: U zabjelašničkom kraju kao u raju

Published in BiH

 

Doći u Lukomir, a ne probati pitu sirnicu ili burek od sjeckanog mesa, bilo bi isto doći u bilo koje primorsko mjesto a ne probati ribu. Posebno je teško odoljeti kiselom mlijeku iz zemljane ćase, pa još kada se mlijeko zadrobi kukuruznim hljebom i izmješa sa površinskim kajmakom. No, mještani turistima nide i unikatne rukotvorine od vune tradicionalnih folklornih motiva i šara

p045w0r1

 

Pedesetak kilometara od Sarajeva, na samom rubu kanjona Rakitnice, na nadmorskoj visini od 1472 metara, ugnijezdio se Lukomir, posljednje autotohno bosansko selo. Bilo odakle da ga pogledate, s vrha Lovnice ili vrha Obalj, u zagrljaju ova dva planinska masiva, dolje, na kraju kraške zaravni kao na kraju orglice, blješti poput nestvarnog zlatnog privjeska.

 

 

Stare navike i običaji

 

Ratna razaranja su zaobišla ovaj muzejski dragulj pod otvorenim nebom, pa je tako sačuvana tradicionalna arhitektura karakteristična za staro bosansko selo “visokogorskog tipa.” Ljudske nastambe su građene od zidanog kamena sa strmim krovom pokrivenim šindrom ili “plehom” – limom. Neraskidivi spoj kamena, drveta i lima idealno se uklapa u prirodni ambijent, tako da u “harmoniji haosa” kojeg nudi okoliš: krš, kamen i oskudno rastinje sa patuljastom klekovinom bora, čini ovo selo jedinstvenim i neponovljivim. Dok urbani čovjek u svemu ovome vidi zdravu, eko-gradnju, koja je u biti samo nužni slijed prilagođavanja čovjeka varljivom čudi prirode pogotovo u periodu kada ekstremne zime ovladaju ovim prostorima, te oskudice u izboru drugačijeg građevinskog materijala, ovdašnji mještanin će jednostavno kazati:”Između zidova od kamena se lahko i zdravo spava!”

 

Gradnjom puteva i dolaskom turista selo se nije bitno promijenilo. Uz starogradnju mještani su zdražali stare običaje i navike bliske vremenu kada se u Lukomiru živjelo isključivo od stočarstva i poljoprivrede.  Doduše, u selu tokom dugih i oštrih zima borave uglavnom stariji mještani, ali s ljeta broj stanovnika se utrostručava. Razvoj seoskog i eko-turizma umnogome će “vratiti” život u ovaj zabjelašnički kraj u kome je stočarstvo i dalje glavni izvor zarade, dok je zemljoradnja u granicama nužnih potreba. Lukomirski vrtovi hrane ne poznaju pesticide i ina hemijska zaštitna sredstva. Zemljište se obrađuje na tradicionalan način, a uzgajaju se one kulture koje su otporne na niske teperature: krompir, mrkva, luk, kupus raž, ječam… Kako se za pognojavanje zemljišta koristi isključivo stajsko (prirodno) đubrivo, te domaće sjeme, na trpezu stiže isključivo organski zdrava hrana.

 

Gostoljubivost mještana

 

Gostoprimljivost je tradicija gorštaka zabjelašničkog kraja. Gost se dočekuje na nogama. Iza sofre domaćin ustaje putniku dobronamjerniku i nudi mu svoje mjesto. Kažu kako je neka nana iz Lukomira pekla pitu za pitom i prinosila pune tepsije pred turiste iz Njemačke. Kada su gosti ispraznili ko zna koju po redu tepsiju, poudiše nani da plate uslugu. Nana je odbila uzeti novac i kazala: “Ma jok, to ja onako, onako!” Prevodilac, neki mladić iz Sarajeva, svaku riječ je uspio da prevede, ali nikako nije uspio prevesti riječ “onako”. Obratio se nani: “Moja nano, tu riječ niti umijem prevesti, niti me Nijemci razumiju šta kažem.” Nana je potapšala mladića po ramenu i uz osmijeh kazala: “Sinko, samo u Bosni ima onako i nigdje više!”

 

Doći u Lukomir, a ne probati pitu sirnicu ili burek od sjeckanog mesa, bilo bi isto doći u bilo koje primorsko mjesto a ne probati ribu. Posebno je teško odoljeti kiselom mlijeku iz zemljane ćase, pa još kada se mlijeko zadrobi kukuruznim hljebom i izmješa sa površinskim kajmakom. Najtraženiji su mliječni proizvodi: kajmak, maslo, sir, pa i surutka koja miriše na majčinu dušicu.

 

Rukotvorine od vune

 

Posebno su mještani Lukomira ponosni na svoje unikatne rukotvorine spravljene od vune sa tradicionalnim folklornim motivima i šarama: minijaturni ćilimi, staze, ponjave, čarape, džemperi, priglavci, pape, džemperi… Rukotvorine, djelo muških ruku, spravljane su uglavnom od drveta. To su mahom unikatne poljoprivredne alatke koje se i danas koriste prilikom kosidbe, sječe drva, prikupljanja i ručnog transporta plodova i slično: držalice za kose, motike, brezove metle, pletene korpe, krošnje…

 

Zabilježismo i izjave vrijednih pletilja proizvoda od vune. – Vreteno i preslica mi ne izlaze iz ruku, jer je pletiva uvijek malo za pletenje džempera, poluvera, čarapa i drugih proizvoda koje traže turisti – kaže Mejra Čomor (61). Raha Masleša (76) veli da “plete sa četiri igle.” – Najviše napletem čarapa tokom ljeta, a zima je za džempere – kaže. Pune ruke posla ima i Rahima Čamor (70), ali i druge njene “kone”, dodajući kako je “zauhar svaka marka, jer stiže duga i teška zima, pa valja se snabdjeti osnovnim namirnicama.”

 

Spacijalni suvenir  – “nakurnjak”

 

Da bi se gorštaci zaštitili od esktremnih zima na Bjelašnici, koristio se i “specijalni” odjevni predmet od vune pomalo nezgodnog naziva – “nakurnjak”, koga su plele uglavnom žene. Možda naziv “para” uho, ali takva rukotvorina od vune je bila “najozbiljnija” zaštita za muški spolni organ u bjelašničkoj “snježnoj pustinji.” Danas je tražen suvenir.

 

– Zime budu i duge i oštre, a snijeg znade zatrpati do pasa, pa ostajemo odsjećeni od puteva po mjesec i više dana – veli 72-godišnji Vejsil Čomor, od koga saznajemo da je najstariji stanovnik Lukomira 81-godišnji Ibro Duran, a najmlađi, četverogodišnji Ahmed Čomor.

Last modified on Srijeda, 17 Juli 2019 23:21