Kako nam priča glava porodice Muhamed Hršumović, niko od njih ne radi, a sa suprugom i četvero djece preživljava od svega 58 maraka dječijeg doplatka

Dok mnogi građani širom BiH i svijeta s radošću iščekuju Novu godinu i vesele se slavlju, šestočlana porodica Hršumović iz Vareša jedva sastavlja kraj s krajem, a novogodišnji provod misaona im je imenica.

Jedina primanja

Kako nam priča glava porodice Muhamed Hršumović, niko od njih ne radi, a sa suprugom i četvero djece preživljava od svega 58 maraka dječijeg doplatka.

– To su nam, vjerujte, jedina primanja. Sezonski radim kada me neko zovne i to je sve. Često se desi da nemam gram brašna u kući, ali najbolje znam kako mi to preživljavamo u ova četiri zida – priča za “Dnevni avaz”, vidno razočaran, Muhamed.

Dvije kćerke idu u drugi razred srednje škole, sin je osmi, a najmanja djevojčica ide u prvi razred osnovne škole. Muhamed ne krije da ni sam ne zna kako školuje djecu.

– Srećom pa su djeca puna razumijevanja, skromni su i ne traže nam mnogo. Svjesni su da im to ne možemo priuštiti i pomirili su se s tim. Teško mi je, ali šta ću – govori Hršumović drhtavim glasom.

Upitan kako će dočekati Novu godinu i ima li uopće radosti, kaže da već osam godina ne znaju šta je to.

– Za novogodišnju noć sjedit ćemo u kući, gledati televiziju i to je to. Da bi djeca išla nekud s društvom, treba im dati novac, a mi to nemamo. Bit će to za nas noć kao i svaka druga u godini. Maštam da za Novu godinu kupim pile na veresiju, da malo obradujem djecu, pa ću to već nekako vratiti – kaže on.

Muhamed Hršumović

Ipak, ne gubi nadu i vjeruje da će i za njega doći bolji dani. Bio je u ratu i uzda se najavljenom boračkom dodatku.

Borački dodakak

– To mi je jedina nada i spas za mene i moju porodicu. Ako to ne uvedu kako su najavili, neka nam je Bog na pomoći – govori Muhamed s očima punim nade.

Na kraju, kaže da ne voli tražiti pomoć, ali vjeruje da će im se, nakon ove priče, dobri ljudi javiti i pomoći. Posebno je, kaže, zahvalan Udruženju „Pomozi.ba“, putem kojeg se zainteresirani mogu javiti i pomoći ovoj porodici.

San mu je da se zaposli  

Muhamed kaže da nije navikao da moli za pomoć, a najsretniji bi bio kada bi dobio neki posao. Iskusan je, kaže, u građevini, gdje bi se mogao dobro pokazati i zaraditi sebi i porodici za život.

– Osam godina mi živimo od pedesetak maraka. Volio bih da ja dobijem posao, da zaradim za hljeb svojim rukama, donesem djeci… To bi mi bilo ispunjenje životnog sna u narednoj godini – govori Muhamed.

Autor: Dnevni avaz