03
Novembar

Selvedin je oca posljednji put vidio prije 30 godina: “Dao sam mu vrijedan suvenir na čuvanje”

Published in BiH

Prema haškim presudama, srpska vojska je početkom novembra 1992. u šumi zarobila grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od oko 50 žena i djece koji su poslani konvojima

 

Selvedinu Botiću je u sjećanju posebno urezan posljednji susret s ocem, za kojim i danas traga, kada mu je na čuvanje dao makaze “na rasklapanje”, s nadom da će mu ih sačuvati. Njegov otac Fikret je početkom novembra 1992. krenuo preko šume prema Travniku kada je zarobljen i odveden u školu u mjestu Grabovica kod Kotor-Varoši, gdje je, prema haškim presudama, ubijeno oko 150 muškaraca, od kojih mnogi do danas nisu pronađeni, piše Detektor.

 

Botić, tada osmogodišnji dječak, sa ostatkom svoje bliže porodice je područje Večića, odnosno Kotor-Varoši, napustio u jednom od konvoja, dok se njegov otac Fikret priključio ostalima koji su namjeravali otići preko šume.

 

Kako se sjeća, tada se pričalo u Večićima da će, za razliku od onih koji odlaze konvojima, oni koji odu preko šume preživjeti, izaći na za njih slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.

“Moj stariji brat i ja smo od oca dobili makaze za papir i one, kada se preklope, dobije se nešto kao prsten. Ne znam kojim povodom smo makaze dobili, ali smo to, kao naš izuzetno vrijedan suvenir, dali ocu da iznese i da nam vrati kada se vidimo, u nadi da će on stići prije nas”, priča Botić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

 

Iz kuće su, kaže, ponijeli samo nekoliko najnužnijih stvari i rastali se s ocem.

 

“Babo govori mami: ‘Čuvaj mi djecu i moju majku’, odnosno svekrvu. Rastali smo se, otišli kod moje tetke, prenoćili u Donjim Vrbanjcima, i konvojem izašli do Korićanskih stijena, gdje su zaustavili autobuse, i prepješačili smo prema Travniku”, prisjeća se Botić.

 

Prema haškim presudama, srpska vojska je početkom novembra 1992. u šumi zarobila grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od oko 50 žena i djece koji su poslani konvojima.

 

U presudi Radoslavu Brđaninu, osuđenom na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u BiH, navodi se da “još ni danas se ne zna šta se desilo s muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici” i da se Pretresno vijeće uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađeno nijedno tijelo.

 

Škola u Grabovici kod Kotor-Varoši. Foto: BIRN BiH

Vijeće u presudi Momčilu Krajišniku, osuđenom na 20 godina zatvora za zločine u BiH, konstatuje da je dio muškaraca koji su se predali 2. novembra 1992. ubijen, a dio odveden u školu u Grabovici.

 

“U toj školi su zadržali samo naoružane ljude, dok su, autobusima koje je obezbijedio Krizni štab, žene, starce i djecu otpremili da se priključe preostalom dijelu stanovništva. Usprkos tome, 4. novembra ubijeno je približno 150 tih ljudi”, navodi se u presudi Krajišniku.

 

Botić kaže da broj ubijenih u Grabovici varira, jer neke nestale nije imao ko da prijavi, posebno što su i članovi njihovih porodica ubijeni.

 

U Večićima se danas ukopava sedam žrtava ubijenih 1992. koje su ekshumirane na lokalitetu Plitska kod Kotor-Varoši, iz masovnih grobnica otkrivenih tokom 2002. i 2004. godine, te jedna osoba ekshumirana na lokalitetu Duboka.

 

Kako nam je potvrdila Munevera Avdić iz Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih osoba u Kotor-Varoši, sedam žrtava koje se ukopavaju bile su upravo u grupi dovedenoj u školu u Grabovici početkom novembra 1992., od kada im se gubi svaki trag, dok posmrtni ostaci većine nisu pronađeni.

 

Najmlađa žrtva koja će se ukopati ove godine jeste Kemo Ramić, koji je u momentu smrti imao 22 godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2002. na lokalitetu Plitska.

 

Granatiranje Večića, bijeg u šume i predaja

 

U presudama nekadašnjem predsjedniku Skupštine Republike Srpske Momčilu Krajišniku, bivšem političkom vođi Autonomne regije Krajina (ARK) Radoslavu Brđaninu i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću utvrđeno je kako je početkom oktobra 1992. “mali džep oko sela Večići, u kojem su Muslimani bili u većini, bilo jedino područje opštine Kotor-Varoš koje nije bilo pod kontrolom VRS-a”.

 

Prema haškim dokumentima, granatiranje Večića je počelo nekoliko mjeseci ranije, dok je na tom području bilo i borbenih dejstava.

 

Kada je u Večićima nestalo struje i kada su u junu 1992. počela granatiranja, Botić je, kako se prisjeća, kao dječak s porodicom bio u prirodnom skloništu – stijeni iznad kuća, a potom su boravili u podrumu. Kaže da je rijetko ulazio u svoju kuću.

 

U Večićima je 1992. živio i Senad Zec, koji priča kako je 11. juna policija iz Banje Luke, u koordinaciji sa srpskim stanovništvom, zaposjela grad i sve važne objekte u Kotor-Varoši i da je tog dana, bez ikakvog povoda, po selu otvarana pješadijska vatra, usljed koje je ranjen jedan mladić.

 

Senad Zec. Foto: BIRN BiH

Stanovništvo se tada, prema Zecovim riječima, samoorganizuje da brani svoje kuće, dok u Večiće dolaze izbjeglice iz susjednih sela.

 

“Prvi veći napad oni izvode 29. juna 1992… U napad su krenuli iz više pravaca, od njihovih susjednih sela uz podršku artiljerijskog oružja. Jedan od glavnih napada je krenuo uz kanjon Crvske”, opisuje Zec i navodi da kada je srpska vojska ušla u selo, koje tada nije zauzela, u Večićima dolazi do prvih ubistava.

 

Napadi uz podršku artiljerije su se nastavili i bilo je civilnih žrtava, a Zec govori da su i grupe iz Večića napadale srpske vojničke položaje kako bi zarobile naoružanje, hranu i lijekove.

 

“Spontano smo odlučili da napustimo selo. Krenuli smo u pravcu Skender-Vakufa, preko šuma, možda 300-350 ljudi. Otvara se pješadijska vatra i kolona se rasipa u više grupa”, kaže Zec.

 

Jedna grupa se, kako navodi, spustila u Duboki potok i naišla na minsko polje, gdje je poginulo nekoliko muškaraca, jedna grupa se izvukla, dok je grupa u kojoj su većina bili žene, djeca i starci odlučila da se preda, a neki od njih su čak predlagali da treba dati nešto para i zlata kako bi ih pustili.

 

“Odvojio sam se s jednom grupom, spustili se u potok, čekali mrak i prešli na drugu stranu. Okrenuo sam se pred jednim tunelom i vidio da ima još jedna grupa. Oni su otišli negdje pred mrak, tu je i moj otac, rođaci, komšije i prijatelji, bilo je i dječaka. Mi smo nastavili dalje, oni su otišli u selo i predali se”, ispričao je Zec šta zna o grupi koja se predala.

 

Za njega je porazno što se do danas ne zna sudbina mnogih tada ubijenih i što njihova tijela nisu pronađena.

 

Moralna i službena dužnost pravosuđa

 

Odgovor gdje su lokacije masovnih grobnica, vjeruje Zec, treba tražiti od komšija i ljudi koji su bili na odgovornim vojnim i civilnim funkcijama u Kotor-Varoši.

 

“Mnogi roditelji čija su djeca tu ubijena umrli su a da nisu dočekali da njihove kosti zakopaju. Više od stotinu ljudi je ubijeno i da ne zna niko za to i da se pravi da ne zna. To je bilo masovno ubistvo strijeljanjem. Žene i djeca su pušteni, autobus je došao po njih, i već su počeli da ubijaju, maltretiraju i tuku”, kaže Zec.

 

Botić ne gubi nadu da će posmrtni ostaci njegovog oca i ostalih ubijenih Večićana i ostalih Kotorvarošana biti pronađeni i da će ih članovi njihovih porodica dostojno ukopati, ali isto tako i da će odgovorni biti procesuirani.

 

Poražavajuće je ipak, kako kaže, što ubistva u Grabovici prolaze nekažnjeno i nakon 30 godina.

 

“Nije samo moralna, već i službena dužnost pravosuđa da se ovaj slučaj procesuira”, zaključuje Botić.

 

Pored ubistava oko 150 ljudi, haškim presudama su konstatovani i drugi zločini u Kotor-Varoši, odnosno ubistva u samom gradu i kod bolnice, zatim u Vrbanjcima, Hanifićima i Čirkićima,zatočavanje civila i njihovo raseljavanje te granatiranje naselja.

 

Osim Krajišnika i Brđanina, koji su u međuvremenu preminuli, te Mladića, osuđenih u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), zbog ratnih zločina počinjenih na području Kotor-Varoši osuđeni su Bosiljko i Ostoja Marković, kojima je izrečeno po deset godina zatvora zbog silovanja maloljetnice, dok su u drugom predmetu Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni na po sedam godina.

 

Prije više od osam godina u Sudu BiH je počelo suđenju Savi Tepiću, Iliji Kurušiću, Dušku Vujičiću i Dušku Maksimoviću zbog zločina u Kotor-Varoši, a u drugom predmetu postupak protiv Boška Peulića, Slobodana Župljanina, Manojla Tepića, Janka Trivića i Nedeljka Đekanovića traje šest i po godina, dok se u trećem predmetu sudi Zdravku Samardžiji.

 

Zbog zdravstvenog stanja optuženih, trenutno su u fazi mirovanja postupci protiv Dragoslava Bojića i Radojka Keverovića.