You are here:NaslovnaPriče iz rodnog krajaSada ni trešnje nema ko da krade
09
August

Sada ni trešnje nema ko da krade

Najteže pada oživljavanje straha, istog onog straha koji se mogao naći samo u opkoljenoj Srebrenici i u njenim šumama i trasama do slobode.

Opet se približava, kao kakva utvara i kometa straha ili veliki val nevjerice i šoka da nas pogodi, ta strašna brojka kombinacije dana i mjeseca. Jedanaest broj, kao dvije strijele, dva koplja koja će mnoga srca uzdrmati i pogoditi tamo gdje bol počinje i nastaje, i sedam broj kao sjekira koja sječe smiraj i sreću. Jedanaesti sedmi, jedanaesti juli, datum koji skoro pa svaki čovjek veže za Srebrenicu, za genocid, za bol.

Pomislim u sebi dobro je da je tako, da cijeli civiliziran svijet se sjeća Srebrenice na razne načine, neko ispisanim porukama da se Srebrenica nikada ne zaboravi, neko statusom ili slikom na fejsu, a neko molbom Bogu da se nikada i nikome ne ponovi.

Dobro je, kažem, da se Meksiko, Švicarska, Velika Britanija, Kanada, Amerika, Švedska i mnoge druge zemlje sjećaju Srebrenice i jedanestog jula. Dobro je da se sjeća Bihać, Cazin, Tuzla, Sarajevo, Zenica, Mostar, i mnogi drugi gradovi. To je dokaz da dobro će nadvladati zlo, a nije ga još nadvladalo.

Srebrenica je ovih dana oživjela u svakom smislu te riječi. Ulice pune automobila i ljudi. Razbiju tišinu ljudi svojom pojavom i pozdravima glasnim. Na trenutak izgleda, kao u lijepim snovima, da je bolje, da je življe, da je radosnije, ali onda se vratimo stvarnosti i najteže čovjeku padaju negiranja, provokacije i izvrtanje istine. Najteže pada oživljavanje straha, istog onog straha koji se mogao naći samo u opkoljenoj Srebrenici i u njenim šumama i trasama do slobode.


Jedno govori a drugo radi

 

Teško mi je kada moj načelnik kojeg nisam ja izabrao, a i moj je načelnik po zakonu, jedno radi, a drugo govori, i Srebrenicu i genocid nije prihvatio.

Još veća tuga od zločina je ne prihvatiti ga i negirati.

Kao što moja majka reče: “Kamo puste sreće da su oni meni živi, bila bi najsretnija na svijetu.“ Da, tako je, da je sreće, kao što nije, da su moji i naši najmiliji živi, sadašnjost bi bila drugačija. Da genocida nije bilo, ne bi bilo žrtava i bijelih nišana u Potočarima, da genocida nije bilo ne bi bilo majki uplakanih i kamenovanih. Da genocida nije bilo ne bi bilo ni njegovog izvršitelja, a ovako danas sve je drugačije. Genocid je bio, bijelih nišana je more, majkih uplakanih i suviše, a i izvšitelji još su u Hagu a neki na slobodi.


Živa bi bila cijele godine

Da genocida nije bilo ne bi Srebrenica bila živa samo dan ili dva u godini, bila bi cijelu godinu dana kao i većina drugih gradova. Da genocida nije bilo, srebrenička sela danas bi odisala životom, žetvom pšenice i berbom maline. Danas bi Srebreničke škole bile pune djece, a sada ni trešnje nema ko da krade, nit džanarike i jabuke, pored puta opadaju i trunu u zemlju se iznova opet vraćaju. Ne bi imao ko djecu u zijanu ni da ganja, šepajući za njima i u zrak dizajući svoj stari štap, prijeteći im. Da bogdom genocida nije bilo, pa da je djece više, pa neka i zijan prave, samo da se češće dječiji osmjeh i igra u Srebrenici vidi i čuje.

Ali, bilo ga je, i najmračnije od svakog mraka, što ga žrtve moraju svakom danom iznova da dokazuju.

Srebrenica i dešavanja oko nje ni danas ne pronalaze svoj mir i ni mjesto koje im pripada u vremenu i prostoru. Ni žrtve nemaju svoj smiraj, niti one pod zemljom niti one koje po njoj hode.

Srebrenica će čekati neka nova vremena neke nove generacije koje će nad njenom boli pasti na koljena i u Memorijalnom centru ostati bez riječi, samo će Boga za oprost moliti, što nisu spriječili, a mogli su, i što su počinili, a mogli su da ne počine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Piše: Ahmed Hrustanović

Izvor: Al Jazeera

Last modified on Srijeda, 09 August 2017 09:05