Nalazite se ovdje:NaslovnaPriče iz rodnog kraja“Miris sunca koje plače” – pobjednički rad – esej o Srebrenici
08
August

“Miris sunca koje plače” – pobjednički rad – esej o Srebrenici

Da nije sve tako beznadežno i tračak nade da su pojedinci, a nadati se u skorije vrijeme i većina mlađih generacija, ipak odgajani na ispravnim etičkim vrijednostima, svjedoči tekst koji je pred vama, tekst pisan od mladića iz susjedne Hrvatske.

“Smatram da je veoma važno razvijati međureligijski dijalog među katolicima i musli­manima te na taj način svjedočiti bratsku povezanost. Kroz povijest su nas, na žalost, pove­zivale patnje, problemi, krv, ubijanja i pokolji, a želja mi je da nas ubuduće povezuje ljubav. Tako ćemo kvalitetno nastaviti izgrađivati ovaj svijet što je i naša sveta zadaća”, riječi su Brune Diklića, sjemeništarca i maturanta godine iz Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu čiji je rad osvojio prvu nagradu na literarnom natječaju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba na temu genocida u Srebrenici 1995. godine. Na pisanje eseja o Srebrenici potaknula ga je profesorica hrvatskog jezika Marina Čubrić bez čijeg poticaja i pomoći, kako kaže, vjerojatno ne bi bilo ništa od sudjelovanja na literarnom natječaju.

“Miris sunca koje plače”

Progoni, radni logori, zatvori, mučenja, pogubljivanje, silovanja, psovke, genocid, etnička čišćenja, masovne grobnice, potoci krvi, dječje suze, majčinske suze, oči bez suza, pucnjave i udarci. Dok nabrajam ove riječi, padaju mi na pamet misli da možda ne živim u 21. stoljeću. Pa to nisu postupci koje bi činio prosvijećeni, moderni čovjek internetskoga vremena! Da, doista: je li moguće da u današnje vrijeme moramo biti svjedoci masovnih ubijanja? Možda ne bi bilo ništa čudno spominjati ove termine u kontekstu robovlasničkih država, rimskih provincija, srednjovjekovnih učenja ili možda totalitarističkih režima. Ali danas? Kako je to moguće? Ili smo možda strogi prema prošlosti? Čini mi se da ovakve strahote nisu dostojne nijednoga razdoblja zato što nisu dostojne Čovjeka. Pitam se je li moguće da danas postoje opaki ljudi koji gaze i uništavaju sve što im smeta, ubijaju i kolju koliko žele i da truju narode ispraznim ideologijama? Zar nisu ništa naučili iz svjetske povijesti? Zar nisu izvukli neku pouku iz prošlih vremena?

Šutim. Razmišljam.

Misli mi ne daju mira. Naviru nova pitanja. Zar je moguće da su velike vođe prošlog stoljeća počinile toliko zla? Odakle to u ljudima? Toliki bijes, oholost, taština, pohlepa, požuda, ispraznost, agresivnost… Umjesto da su zatvorili to gnusno poglavlje velike knjige svjetske povijesti i započeli pisati novo, ljudi su žeđajući za abnormalnom slavom samo nastavili pisati tamo gdje su neki drugi stali. Umjesto slobode ljudima je ponovno ponuđeno ropstvo. Čak ni to. Nije im niti ponuđeno već nametnuto. Umjesto da su ustupili mjesto razvoju i procvatu znanosti, umjetnosti i novih ideja, samoinicijativno su zasjeli na tron. I s tog trona vladaju želeći vlast, dobitak, slavu, moć i apsolutnu superiornost nad svime što je pod nebom. Da, ljudi su se opasno počeli igrati Boga. Nažalost, svjedoci smo da je 20. stoljeće postalo najmasovnijom ljudskom grobnicom. Iskustvo nas nije naučilo cijeniti život i slobodu.

Ne želim lagati. Ni sebi ni tebi koji ovo čitaš. O Srebrenici nam ne pričaju mnogo. Ponešto u školi te na televiziji u vrijeme kada se Bošnjaci spominju masovnog pokolja u Srebrenici. Ne bi trebalo biti teško govoriti o pokolju u Srebrenici. O takvim stvarima trebamo vikati s krovova jer njihova krv vapi u nebo. A ljudi u udobnosti vlastitih naslonjača gledaju potresne scene. Možda i grickaju slatkiše. Možda površno potreseni prebace televizijski kanal na humorističnu seriju – to je tamo negdje, previše je uznemirujuće… Kad bismo svi doista progledali u snimljene scene, naše srce ne bi smjelo biti isto. Više od osam tisuća mrtvih. Čak 8.372 čovjeka! Koliko je suza proliveno i utkano u svaku ovu brojku? Ne mogu ni zamisliti! To je nemoguće prebrajati! Koliko je svijeća zapaljeno, molitava upućeno, kletvi izgovoreno? Bezbroj! Koliko je trenutaka tišine obuzelo naše ljude kao tihi spomen počasti za besmrtne duše tolikih pokojnika? Ne znam! Tu vrijeme staje! Tu se duša sakrije nemoćna da ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne mjeri brojkama. Kod nas se spominju vukovarske žrtve. Grad heroj i grad heroja. 1.700 poginulih Vukovaraca. Više od 4.000 ranjenih, oko 4.000 zarobljenih, na tisuće nestalih, silovanih i prognanih. Samo u Vukovaru. To je mjesto posebnog pijeteta. To je počivalište nevinih duša. To je mjesto natopljeno potocima suza. Nažalost, ova dva mjesta povezuje nešto odvratno. To su pokolji i masovne grobnice, ubojstva i silovanja, potoci krvi i lokve suza. To su uplakane majke zbog svojih muževa i sinova. To su godine 1991. i 1995. I onda nakon sve patnje i krvi – majke su te koje ne odustaju. Hrabre majke Srebrenice. Hrabre majke Vukovara. Suze su sada u srcu i duši. Njihove su oči presušile, pogled je čvrst. To je pogled koji traži. One neće odustati. Za majke Srebrenice ljeto nije vrijeme odmora ni spokoja. Kada sunce zagrije njihove ruke, pomisle kako je 11. srpnja grijalo neke druge ruke. Mrtve ruke. Ne vole vrućinu, ne vole ljeto. Sunce koje život znači, nije moglo spasiti život. Ljeto za njih ne donosi više miris pokošene trave sa planinskih sjenokoša. One osjećaju miris sunca koje plače.

O surovog li života! O jadnog li puta! O jadnih li ljudi! No nije tako bilo samo u našim krajevima. Bilo je toga diljem Europe, diljem svijeta. A za čudo, ima toga i danas! Da! Uputiš li svoj pogled ka istoku, vidjet ćeš ljude koji i danas prolaze kroz tu bitku. Kada čovjek gleda te strahote ostaje shrvan, ostaje bez riječi. O jadnih li kršćana danas u Sjevernoj Koreji koji svoje vrijeme provode u zatvorima, radnim logorima, na mučenjima i ispred sudačkih stolica! Jadnih li somalijskih kršćana čija djeca nemaju kruha i vode! O jadnih li 140 000 protjeranih iračkih kršćana koji spavaju na ulicama! Što nas povezuje? Što je to zajedničko nama Hrvatima i Bošnjacima, katolicima i muslimanima, braći i sestrama? Zajednička je naša patnja, bol, tuga i žalost. Zajedničke su naše porušene kuće, spaljena ognjišta, raskomadana ljudska tijela, razorene obitelji i suze! Zajedničke suze!

Ima li išta lijepo što nas spaja? Ima li što pozitivno? Moramo nešto naći. Razbistri svoj pogled i zagledaj se dublje. Duboko u svom srcu pronađi ljubav koja zacjeljuje rane. Duboko u svojoj nutrini pronađi Boga koji daje smisao tvojoj patnji. Duboko u svom umu shvati da i danas živiš. Na tome budi zahvalan. Čovječe, ti danas živiš. Možda nije sve kako bi htio da jest. Ali, sve će doći na svoje. To nas povezuje: život! Život koji je najdragocjeniji dar. Ničim ga nismo zaslužili, a ipak ga imamo. Svijet bi postojao i bez nas, a eto, mi ipak živimo. Živimo jer smo uvijek znali pomagati jedni drugima. Živimo jer smo jedni drugima uvijek pružali utočište. Ne daj da nas mržnja ili oholost rastave. Učimo iz zajedničke povijesti. Uvijek biraj život jer što bi naši dali da su danas ovdje s nama? Koliko bi željeli živjeti!?

Ti i ja smo danas slobodni. Biti slobodan danas znači imati život. Pjevam zajedno s Gundulićem: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!” Da, ja sam slobodan. No, netko je morao umrijeti da bih ja živio. Netko je morao dati svoj život za domovinu. Netko je svojom krvlju morao natopiti naša polja da bih bio slobodan. Netko. Ne svatko.

Zastajem s pisanjem i šutim. Tišina odjekuje sobom. Tišina.

I opet moje misli lete. Ovaj puta malo dalje. Lete do muslimana i kršćana na Bliskom istoku. I oni su tamo braća. I oni su tamo ljudi.

Braća. I brat napada brata. Nije li to doista sramotno? Nije li to strahota? Nije li to poražavajuće? Da! Jest!

Prije 2.000 godina, 600 godina, 100 godina, 50 godina, 24 godine, 20 godina, danas. Uvijek isto. Uvijek nedužni stradaju. Uvijek plač. Uvijek suze. Vazda potoci krvi i pokolj. Srebrenica, Vukovar, Bliski istok… Doista: veže nas smrt. Čvrsto nas veže smrt popraćena urlicima nedužnih. Čvrsto!

Zamišljam konop koji nas spaja. Zajedno činimo trokut. Svaki je kut povezan ratom, genocidom i smradom smrti.

Je li tu priči kraj? Je li to svršetak? Je li moguće da je tu točka? NE! Mogu li propasti tolike suze? NE! Da: NE! Na koncu isprepletenom boli vidim novi početak. Vidim novu stazu. Vidim novu priliku za boljim životom u budućnosti. Vidim da nas patnja dovodi k metafizičkoj razini. Vidim da nismo samo tjelesna bića već duhovna. Da, vidim! Vidim da smrt nije kraj. Vidim da je naš trokut veza ljubavi. Vjerujem da je to najčvršća veza! Sva su velika carstva propala. Propale su sve imperijalističke sile. Proći će i ove. Svršit će se patnje jadnika. Bit će strovaljeni oni koji u ime Boga ubijaju! A oni neznatni bit će uzdignuti.

Ludi svijete, neka ti je ovo sveto počivalište opomena! Neka su ti srebreničke žrtve upozorenje! Pazi! Neka se nikad više ne ponovi strahoviti pokolj!

Srebreničke žrtve, čujte glasove naših vapaja i molitava za oprost. Oprostite onima koji nisu znali cijeniti život i slobodu. Oprostite onima koji nisu učili na greškama svojih predaka. Oprostite jer su samo ljudi!

Ali jedno zapamtite svi! Počivalištima se pristupa u tišini. Ona šute. Njihova šutnja govori: “NIKADA nemojte izvrgnuti istinu! Neka se nikada ne zaboravi kolika je ljubav plemenita čovjeka. Nikada, ali NIKADA NE ZABORAVITE SVETA POČIVALIŠTA.”

Bruno Diklić

Biografija: Bruno Diklić je rođen 15. siječnja 1997. godine u Slavonskom Brodu. 2011. godine upisuje Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti Zagreb, gdje je u svibnju 2015. završio četvrti razred Klasične gimnazije. Svoje daljnje školovanje nastavlja u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakul­tetu u Đakovu.

Objavljeno u časopisu Preporodov Journal, br. 176, pod naslovom: Vukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda… – kuda ideš svijete?

Izvor: bitno.net (2015)

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza