Ispred velikog pendžera sjedio je umni Bošnjo i otvarao polahko vrata svoje prošlosti , ali misli mu najednom prekinu glasno kucanje na vratima.
Ponosan u duši okrenu se Bošnjo ka vratima, te ugleda svoga Senahida sa toplom šoljom čaja od lipe, a ispod pazuha nazirao se njegov debeli, požutjeli tefter.
Senahid spusti vreli napitak na malehni, drveni stočić, sjede preko puta svoga oca i prvo ga upita za zdravlje. Uzdahnu Bošnjo duboko, potom zadovolji sina sa odgovorom o dobrom zdravlju i zamoli ga da, nahrani njegovu dušu vrijednim i dostojanstvenim sadržajem iz njegova teftera, te se nasloni u udobnu fotelju i mahnu mu da namah krene sa kazivanjem.
Historičar vremena, mladi Senahid, listajući požutjelu hartiju, zaustavi se na davno obilježenoj stranici i nastavi uvjerljivo:
-Babo moj! Sve ove godine mog sazrijevanja, bio si mi i oslonac i podrška. Znao sam, ako negdje skrenem s puta, da ćeš me ponovo vratiti na ispravni kolosjek. Znao sam, ako se uspavam, da ćeš me prodrmati! Znao sam, ako padnem, da ćeš mi pružiti ruku da ponovo stanem na svoje noge. Sva ta saznanja su me i očvrsnula i pripremila da časno i dostojanstveno ispisujem našu historiju, da pišem o našoj državi, našem narodu, našem jeziku, našoj kulturi i našem uvjerenju i obavezi da poštujemo različitosti. Upravo sada, želim da ti pričam o prekrasnom mjestu Glogova općina Bratunac.
Mala mjesta uvijek iznjedre velike i hrabre insane i upravo moja kazivanja govore o jednom takvom podrinjskom gaziji, o našem časnom Bošnjaku, našem Ejubu Goliću.
Bošnjo se neprimjetno nakašlja, te prekinu sina svojim govorom:-Sine, Senahide! U srce si me dirnuo sa ovim velikim i časnim imenom. Sine, često sam znao tabiriti sa mladim historičarem Mustafom, sa starim Zaimom, sa drugim uglednim Srebreničanima i sa mnogim časnim borcima odbrane Srebrenice. Niti jedan razgovor nije mogao završiti a da se ne spomene vrsni borac i veliki čovjek, Ejub Golić. Svi su o njemu pričali sve najbolje. Hvale ga još iz vremena prije rata, kada je bio samostalni autoprevoznik i časno se borio za svoju porodicu. Dobro sam zapamtio iz razgovora, da je bio oženjen i da je imao šestero djece – potom Bošnjo utihnu i mahnu rukom sinu da nastavi. Senahid je brižno okrenu požutjeli list historijskog teftera i nastavi: -Bošnjo moj! Kako je ovdje zapisano, počeću ovo kazivanje iz vremena kada je naočiti, a stidljivi Ejub bio na ženidbu. Mladost ovog Podrinjca mi je ispričala niko drugi do Rahima, Ejubova supruga. Iz razgovora ove naočite, vrijedne i posebne Bošnjakinje, vidi se da je dosta poštovala, cijenila Ejuba i u ljubavi i slozi rodila i šestero djece. Rahima, tako se zvala Ejubova supruga, kazala je, da je Ejub rođen 08. maja 1958. godine, u Glogovi, te da je njegova majka Halima, imala isto šestero djece, samo obrnutim redom, tj. pet sinova, počev od sina Alije, zatim na svijet dolazi Ramo, Ejub, Meho, najmlađi Safet, a kćerka Rahima je bila najstarija i našla se u plejeadi muških u porodici Golić.…Rahimina sjećanja iz tih vremena, Senahid pažljivo prenosi iz teftera:
-Rođena sam 25. aprila 1955. godine, u Mihaljevicima, opština Bratunac. Odrasla sam kao i većina mojih vršnjakinja. Te godine, koja će biti značajna u mom životu, otišla sam na vašar u Glogovu 1975. godine. Momaka je bilo na izbor, ali meni se iz daljine ukazalo drago lice, a primijetila sam i njegov pogled na svojim rumenim obrazima. Upoznali smo se, kratko ašikovali i odlučili uz silnu ljubav, iste poglede na život da sve ove ljepote krunišemo brakom i krenemo zajedno u budućnost.
Iduće godine, u novembru 1976., na svijet je došla naša prva djevojčica Amela. Niko od nas sretniji nije bio. Ali, veselje prekinu vojska, gdje je Ejub ostao 15 mjeseci. Nije to bila vojska kao ova današnja, već kad odeš, prvo polaganje zakletve i nema kući prije pola godine. Vojni rok prođe, a svega nekoliko puta se dolazilo kući uz vojnički dopust koji je trajao sedam dana. Znalo se desiti da se vojne starješine nekome smiluju i dobiju i nekoliko dana nagradnog dopusta. Nekad bilo, sad se spominjalo…
Časno je Ejub služio vojni rok i dobiva posao u Bratuncu, na kojem ostaje 5-6 godina. Želio je više od života, i odlazi u Beograd, gdje se zadržao neko vrijeme. Ejub je u glavi imao i druge planove, i doznavši za mogućnost da njegova firma šalje na privremeni rad u arapske zemlje, nije oklijevao ni jednog trenutka. Znao je da će više zarađivati, a samim tim će ostvariti i svoje ciljeve. Sa nekolicinom prijateljima odlazi u Tunis i Irak, i ostaje tamo 2-3 godine. Bilo mu je dosta i vratio se Ejub zadovoljan kući, kupio kamion i počeo da radi kao autoprevoznik, a istovremeno otvara i trgovinu mješovite robe u Glogovoj.
U teškoj borbi za život rodilo se još petoro djece, a to su; pored Amele, dolazi kćerka Sanela 1978., zatim bliznakinje Kada i Bahrija 1981., Ajka 1983., i najmlađi sin Adnan 1986. godine. Nikada nisam primijetila na Ejubovom finom licu da mu je bilo krivo kad mu saopštim da sam trudna ili kad rodim kćerku. Kao i svaki muškarac želio je sina, potomka i hvala Bogu dobili smo i našeg Adnana. Njegov dolazak oplemenio je naše duše i ispunio ljubavlju naša srca, te smo imali i razlog više da budemo sretni i časno se borimo kroz život.
….Sjeća se Rahima i dalje nastavlja:
-Oboje smo uživali u našoj kućnoj idili i ispraćali dane uz vesele osmijehe i bezbrižne korake naše djece. Ejub je bio uzoran otac i svi bi ga poželjeli kao roditelja. Djeca su ga voljela, poštovala i dijelila sa njim lijepe trenutke života. Mogu slobodno kazati, da sam najviše vremena provodila sa djecom, jer Ejub je pretežno bio na terenu. Kada se kući vraćao umoran, nikada nije dolazio prazan. Djeca su se uvijek radovala njegovom povratku. Kada bih opisala naš život, bez razmišljanja bih kazala da je bio dobar, lijep ali istovremeno i težak. Lijep je, jer smo imali veliku porodicu, živjeli sretno, a težak jer je bilo teško i nepredvidivo zarađivati za život i opstati u ovom poslu.
Nekada je Ejub znao zaraditi fino, a nekada se desi neki veliki kvar na kamionu ili neki veći izdatak, tako da smo u takvim neprilikama morali voditi brigu kako izaći na kraj sa besparicom. Ejub je bio jako cijenjen u selu, a i šire. Od svega je najviše mrzio nepravdu. U svakom trenutku je bio spreman svima pomoći ne tražeći ništa zauzvrat. Svoju tugu i svoje brige držao je u sebi, i u tim teškim trenucima dijelio je osmijeh svima i istinski se od srca pozdravljao.
Kao terenac, za volanom, trgovinom u rodnom selu, a i druge obaveze nisu nam ostavljale puno prostora za razonodu. Djeca su bila mala, i jedino što smo mogli priuštiti sebi i djeci bio je lokalni vašar Makivije u Bratuncu.
Uživali smo
i mi i naša djeca. Također, tradicionalno smo se okupljali kod moje svekrve, Ejubove majke Halime i ta ugodna druženja su ostala duboko urezana u mome srcu i mojoj duši…Umni Bošnjo, zaustavi Senahidovo kazivanje i upita sina:
-Sine moj! Iz svega ovoga što mi ispriča spoznadoh čestitost i dobrotu ove ugledne porodice Golić. Sve one priče od ranije što sam čuo o Ejubu, potvrdila je i njegova supruga Rahima!
Senahid klimnu glavom i nastavi:
-Babo, istinu si sve kazao! Dok sam razgovarao sa ovom odvažnom hanumom, dalo se primijetiti koliko topline titra na njenim obrazima dok je pričala o svojoj porodici, svome Ejubu, svojoj djeci. Činilo mi se, da se sav merhamet i sabur skrasio u ovom krhkom biću, stamene Bošnjakinje. U njenim vodenim očima, naslućivala se tuga, briga, nepravda, ali i odvažnost, čvrstina i ponos izviruje iz njene duše. Slobodno mogu kazati, da je takvih malo u ovom sivilu današnjem…
I odmah ću, babo moj nastaviti dalje… Skućili se lijepo ovo dvoje posebnih insana, djeca im malo oskočila i taman kad su mogli malo da rahat dihnu, počeše se nadvijati sivi oblaci nad Glogovom, a i nad cijelom Bosnom i Hercegovinom. Ejub je prošao svijeta, slušao o ratovima, genocidima, tako da se sumnja i bojazan neprimjetno uvukla u njegove misli. Dugo u noć ostajao bi budan i sam sa sobom kovao razne planove. Kovao planove, a molio Boga da ih nikada ne treba ispunjavati. Pored sumnji u sebi o zlu koje se sprema, Ejub se nadao da će razum prevladati u njegovom okruženju. Počelo se šuškati i o mogućem ratu, a već se pucalo prvo u Sloveniji, zatim je na red došla i ne tako daleka Hrvatska… Mladi vojnici, bošnjačke, hrvatske nacionalnosti, i svi drugi koji nisu željeli osjetiti miris baruta, bježali su iz JNA-e (Jugoslovenska narodna armija), s ciljem da što prije stignu u svoju avliju.
Ratna previranja te 1992. godine, nisu zaobišla nikoga, i tako je red došao i na Glogovu i ostala mjesta i gradove… Pred sami rat Srbi su nadirali u Glogovu, zahtijevajući da Bošnjaci predaju oružje, i da im oni neće ništa učiniti. U suprotnom ne garantiraju za njih i njihove porodice…
Ejub je naslutio što nam se sprema. Predlagao je rođacima i poznanicima da ne predaju oružje. Svi se sjećamo tog kobnog jutra, 9. maja 1992. godine, jer sam i sama vidjela svojim očima kako srpski vojnici ulaze u selo iz šuma i preko livada. Kćerka Ajka je na brzinu probudila Ejuba, koji je sa svojom braćom i ostalim muškarcima koji su htjeli da im se pridruže, pobjegli u šumu. Malo poslije, tačnije, 02. juna 1992. godine, srpski agresori su ubili Ejubovog brata Ramu. Smrt je vrebala iza svakog proplanka. Ejub sa nekolicinom prijatelja je naišao na beživotno tijelo svoga brata Rame, i ukopao ga u porodičnom mezarju u Glogovoj. Zarobljene muškarce su ubijali na licu mjesta, a neke su privodili u logore. U selu je zavladala panika i strah. U zraku se osjetio miris smrti. Potom je stigla naredba da, ostale mještane, žene, djecu i stariju čeljad sa autobusima prebacuju u Kladanj. Zajedno sa djecom sam se nastanila u Kladnju u jednoj kući, gdje je bilo više porodica. Svog Ejuba više nisam vidjela do aprila/maja 1995. godine. Cijelo to vrijeme boravka u Kladnju nismo bili bezbijedni. Granate su često padale na tom području i uznemiravale već ionako prestrašen narod.
Vidno uznemirena Rahima, nastavlja drhtavim glasom svoju životnu priču:
-Prva godina u izbjeglištvu mi je bila najteža. Sa Ejubom nisam imala nikakva kontakta. Ta praznina i neizvjesnost me ubijala danima i noćima. Bože dragi, koliko noći sam budna zoru čekala? U toj gluhoj tišini, navirala su mi pitanja bez odgovora; “Gdje li je Ejub u ovoj gluhoj noći i svi njegovi saborci? Da li ćemo se ikada više sresti? Da li ćemo se ikada vratiti na svoje ognjište zaraslo u tugu? Kako ću sa djecom dalje kroz život? Što li me čeka tamo ispred?” Redala se i druga pitanja koje prekri tišina i neizvjesnost. Bilo je dana kada sam razmišljala kako djecu prehraniti? Kako im biti snaga i utjeha, kada sam i sama bila krhka i nezaštićena? Ali, borila sam se, i vjerovala u Božje određenje! U tim mojim nadanjima, nekako početkom 1993. godine, dobila sam pismo preko Crvenog križa od Ejuba. Niko od nas sretniji nije bio. Znali smo da je tamo negdje malo dalje od nas, i da je živ i zdrav. To nam je i bilo najvažnije. Sve ćemo ponovo skućiti, kad svi ovi belaji prođu. Pisma koja su nam stizala, bila su za nas kao zrak koji smo udisali. Saznali smo da je Ejub u Srebrenici i da je formiran Samostalni brdski bataljon Glogova 28 divizije Armije RBiH. Posebno nas radovalo da je Ejub postao komandant ovog bataljona, a kasnije i natkapetan. U nama je ponos rastao do neba… Naš Ejub, hrabri gazija, komandant bataljona, i još natkapetan… To samo postaju oni najhrabriji, najčasniji, odani državi i svome narodu…
Ali, veselje nije dugo trajalo… I prije sam pričala da su nam u goste često dolazile granate sa neprijateljskih položaja… Te iste godine, 1993., kad smo saznali da nam je Ejub živ, kao da su zločinci, agresori, osjetili gdje se nalazi Ejubova porodica, i ispaljena je granata sa njihovih položaja u blizini kuće gdje smo stanovali. Geleri agresorske srpske granate smrtno su pogodili kćerku Ajku, a sina su lakše ranili. Kćerka Ajka je preminula u sanitetu do Tuzle, sa nepunih 10 godina života. Bože dragi, šta im je kriva djevojčica sa bezbrižnim koracima svojim? Zar se ne srame njenog zaleđenog pogleda i prekinutog djetinjstava njenog? Boje li se majčinih uzdaha i suza njenih? Ne, oni nemaju dušu, oni nemaju srce, oni nemaju srama, i oni nemaju odgovore na ova i druga pitanja?! Ali, Božja pravda će ih na kraju stići i kad tad Svevišnji račune poravnava! Sa tugom, bolom, spustiše nedužno tijelo moje Ajke u kabur, dok crna bosanska zemlja prekri njen malehni mezar, ispisujući historiju Bošnjaka. Neka se zna, da bi danas, dok se ispisuju ove historijske stranice, Ajka imala 28 godina, imala bi svoju porodicu, svoju djecu, možda bi bila i uvažena profesorica i prenosila historiju Bošnjaka sa neke svjetske katedre. Možda bi? A danas, ona je samo broj koji je uvršten u cifru 1042 ubijene djece u Srebrenici. Dokle ćemo biti samo broj na požutjeloj hartiji? Dokle ćemo biti samo cifra za potkusurivanje nečijih interesa? Dokle?
Sva ova pitanja poput crva gmižu u našoj svijesti, bez nade da ćemo dobiti odgovore i potvrdu onih koji dijele pravdu i da će nam obećati da više nikada nećemo biti nečija meta, a Bogami ni cilj ničiji?
Senahid odhuknu iz dubine svoje kaharli duše, pogleda oca svoga koji je brisao gorke suze i nastavi dalje:
-Bošnjo moj! Malo sam ostavio Rahimu da predahne, a ja sam iznio svoja razmišljanja na sav glas. Možda nekog i dotaknu ova moja prethodna pitanja i dobijemo nekada na njih i odgovore. A sad nam opet svoju životnu priču nastavlja hrabra Rahima:
… Naš Ejub je saznao ubrzo za smrt naše kćerkice Ajke! Dugo nije mogao doći sebi. Istrgnut je jedan dio njegove duše, ali se borio još hrabrije i sa tugom i sa neprijateljem. Sada je imao još veći moral i obavezu da se bori za svoju avliju, za svoju porodicu, za svoju državu. Bio je budan i kad ga umor savlada, i imao je osjećaj kao da je dobio krila i potajno se iskradao i sa visina osmatrao neprijatelja, osmišljao akcije i neprimjetno se vraćao u prve redove. Po svojoj hrabrosti i vojnim vještinama se izdvajao od ostalih. Nastavlja dalje Rahima svoju gorku sudbinu:
- Naviru joj bolna sjećanja… U daljini kao da vidi siluetu svoje malehne Ajke. Nasmijana kao uvijek, sitnim koracima trči od cvijeta do cvijeta, miriše ih i bere ih svojim nježnim ručicima. Lepršajući prostranim perivojima i ruke su joj bile pune tog šarenila sa opojnim mirisima. Trčala je prema majci, dok je njena plava, kovrdžava gusta kosa lepršala u naletu blagog povjetarca. Sve bliže je bila svojoj majci, koja je raširenih ruku čekala svoje čedo. U tom trenutku, kao da su svi mirisi dunjaluka kružili oko kaharli Rahime. Uživala je u mirisu, u silueti svoje djevojčice, koja joj je bila skoro na dohvat ruke. Željela je da napravi par koraka i da se sretnu na sredini tih nedokučivih prostora. Kao da su je meleci nosili, a stajala je na jednom mjestu. Osjetila je gromki veseo smijeh svoje, malehne djevojčice u želji da ju čvrsto zagrli. U tom trenutku glasno brujanje automobile u blizini njene avlije, vrati je u stvarnost. Zelenilo oko nje, poneki procvjetali poljski cvijet se njihao na povjetarcu, a gore na nebu kao da je ugledala malehne ručice kako joj mašu… Goleme suze su klizile niz izborane majčine obraze, uz teški uzdah i želju da nijedna majka ne osjeti gubitak djeteta. Tada umre i jedan dio roditelja… Od svoje djevojčice nema nikakvih uspomena… Moja Ajka je jako ličila na Ejuba, vesela, osmijeh od uha do uha, gusta plava kosa i voljela je mirisno cvijeće… Nemam ni porodičnih slika… Sve su ostale na ruševinama izgubljenog i porušenog doma. Samo sjećanjima i Božjom voljom ukažu se trenuci poput ovog ispred… Unuka Adna, kćerka od moga sina Adnana, podsjeća me na moju Ajku. Kada je obuzme golema tuga, utjehu pronalazi u bezazlenim igrama svoje drage i mile unuke…
Poslije svih ovih nemilih događaja, Kladanj nije bio sigurno mjesto za življenje, te sam sa djecom odselila u selo Stupari-Novo naselje kod Kladnja. Živjeli smo u jednoj staroj, trošnoj kući, bez ikakvih uvjeta za život. Ali smo bar za nijansu bili bezbijedniji. Sa Ejubom sam se čula preko radioamatera iz Živinica. Sjećam se, da mi je u jednom takvom razgovoru kazao da ćemo se uskoro vidjeti. Kako i kada nije mi ni on sam precizno mogao kazati. Ali smo se nadali i živjeli za taj susret. U Tuzlu je došao u aprilu/maju 1995. godine, i nismo znali gdje se nalazi. Ali, bilo je dovoljno znati da je Ejub na slobodnoj teritoriji i da postoji nada da će nas posjetiti. Osvanuo je lijep i topao proljetni dan. Osjetila se neka radost u zraku… Odjednom sam izvana čula neki vrisak, i srce se sledilo u meni. Pomislila sam da nije opet neki tužni haber stigao. Čini mi se da sam u dva koraka istrčala vani, a srce mi je od dragosti sišlo u pete. Vidjela sam Ejuba kako sa osmijehom na licu ide prema ulazu kuće u kojoj smo stanovali i vodi naše bliznakinje sa sobom. Plakali smo i smijali se od sreće, jer smo ponovo svi zajedno osim naše Ajke, koja se sigurno sa neba veselila našem susretu. S Ejubom je došao i jedan vojnik. Nije stigao ni da se odmori, poželio je da svi zajedno posjetimo mezar naše djevojčice. Plakali smo na malom tihom mezaru, obraslom travom, a meni suze niko nije mogao zaustaviti. Obrisao mi je Ejub suze i tiho kazao:
-Nemoj plakati! U Srebrenici je stanje još gore! Bilo je slučajeva da sam morao po mrtvima hodati da bi prošao, toliko je bilo ubijenih! Sve je od Boga! Tako je moralo biti! Koliko se sjećam, boravio je na slobodnoj teritoriji Tuzle, oko 20-tak dana. Znali smo da se mora vratiti u Srebrenicu! Svi naši pokušaji da ostane s nama su bili bezuspješni. Jednostavno je kazao da se mora vratiti svome narodu u Srebrenicu, da im pomogne, jer vojska i narod se uzdaju u njega i ne želi ih iznevjeriti…
Ejub je znao vrijeme povratka… Teškom mukom se opraštao sa svojom porodicom. Negdje u dubini svoje duše, osjetio je da je to možda zadnji oproštaj. U zadnjim trenucima, neke osnovne životne upute ostavio je svojoj ženi Rahimi u amanet. Odlazio je, a u dubini sebe je ostao s njima. Ni tamo ni ovamo. Tako to biva na putevima bez povratka. Ukrcao se u helikopter i kao ptica poletio u visine. Možda baš dok je kružio u blizini svoje Glogove, najradije bi vrisnuo da ga čuje cijeli svijet. Vrisnuo bi i poručio svima da iskreni rodoljubi ne prezaju i ne boje se smrti. Da čovjek bez domovine je rob u svojoj duši, vezan lancima i da ima zraka tek toliko da preživi. Ali, Ejub je pored ostalog, baš u tim visinima smišljao i akcije i vodio brigu za svoj vatan.
Prilikom povratka u Srebrenicu kod Žepe su srušili helikopter u kojem je pored ostalih bio i Ejub. Na sreću, Ejub je ostao živ, ali je bio teško povrijeđen. Nakon dva mjeseca od povratka i uz teški oporavak od ozljeda, desio se i pad Srebrenice. Nije se stigao do kraja ni oporaviti od prethodnih ozljeda, ali nije mario za svoje zdravlje, za svoj život. Domovina zove, a taj zov ka slobodi nema alternative, već boriti se na putu istine i pravde. Ispred svega je stavljao svoju Srebrenicu i svoj narod. Zajedno sa “vojskom” i civilima krenuo je sa vijugavom kolonom, koja se uvijala poput zmije na putu od Srebrenice do Tuzle. Padom Srebrenice, izgubio je i drugog brata Aliju, koji je ukopan u Potočarima.
Svima nam je poznato da je to bio težak put. Bilo je puno zasjeda, dosta poginulih, ranjenih, gladnih, sa strahom izgubljenih u vremenu i prostoru. Cijelim putem, Ejub je pokazao tokom tog proboja najveće svoje vojničke vještine i hrabrost. Znao je izbjeći svaku četničku zasjedu i kretati se prema zacrtanom cilju. Cilj im je bio Nezuk, a dalje do Tuzle. Poslije gdje ko stigne, malo se predahne i produžava se na sve strane svijeta… Na putu spasa ili bolje reći putu smrti, goloruki narod i iscrpljeni borci su ga poštovali, znajući da samo s njim mogu doći do slobodne teritorije. Na poslijednoj prepreci do samog cilja, Ejub je smrtno ranjen. Čula sam da je preminuo nakon dva sahata. Posljednja želja mu je bila, da se ne priča vojnicima o njegovoj pogibiji, sve dok ne budu na slobodnoj teritoriji. Bila sam u šoku kada sam čula da je poginuo. Rušilo mi se tlo pod nogama, izgubila sam svijest. Kćerka blizankinja od tuge za ocem se isto srušila na zemlju. Probudile smo se u Domu zdravlja Stupari. U trenutku Ejubove pogibije, za mene je rat a i život i počeo i završio. Tako sam mislila u tom trenutku. Međutim, tek tada počinje prava borba za život, za opstanak. Sama sa petero djece našla sam se na vjetrometini tuge, bola, izgubljenosti, nepravde. Na moja kucanja sva vrata su ostajala zatvorena. Morala sam dalje… Čula sam da mi je muž bio predlagan tri puta za najveće ratno odlikovanje Zlatnog ljiljana, ali mu ga nisu dali.
Nakon pogibije moga muža, dobili smo privremeni smještaj u Tuzli, u jednom srpskom stanu. Djeca su krenula u školu, a u meni je stanovao strah, jad, čemer i bojazan da ću jednog dana morati napustiti i takav smještaj. U to vrijeme u opštini i drugom mjestima sam tražila da se djeci pronađe siguran krov nad glavom. Prazna obećanja da se nalazim na nekim spiskovima su i ostala samo prazna obećanja. Izbačeni smo iz stana 2000-te godine. Mukotrpnom borbom sam uspjela izdržati sa djecom godinu dana u iznajmljenom stanu uz plaćanje kirije. U to vrijeme počeo je povratak u Glogovu. Bila sam primorana da se vratim na porušene temelje 2001. godine. Kćeri koje mi nisu bile udane ostale su sa sinom u iznajmljenom stanu koji je išao u školu. Donaciju sam dobila za pola kuće u Glogovoj. Teškom mukom sam uspjela nekako izgraditi kuću. Došao je trenutak da više nisam mogla djeci plaćati kiriju, te sam i njih vratila na prijeratno mjesto i ako nije bilo sigurno ni za jedno od nas.
Od povratka u Glogovu nikada nikakve pomoći nisam dobila. Ostvarila sam pravo na minimalnu penziju. I dan danas živim sa sinom i snahom u Glogovoj. Kćeri su se udale, i imam dvoje unučadi. Jednom smo dali ime po suprugu Ejubu.
Senahid je na zadnjoj rečenici duboko uzdahnuo, a zatim tiho progovorio:
-Bošnjo moj! Ispisujući historiju porodice Golić, shvatio sam koliko je Ejub pored silnih obaveza iznalazio slobodnog vremena za svoju porodicu. Ginuli su mu iz očiju… Sada ću hanumu Rahimu ostaviti malo da odahne od silne tuge i nepravde, a vidim ovdje u tefteru da nestrpljivo čeka i Ejubov sin jedninac, Adnan da nešto kaže o svom ocu, pa neka počne kazivanje:
…Rodjen sam 12. aprila 1986. godine, u Srebrenici. Kada se zaratilo, u maju 1992. god., imao sam svega 6 godina, i tada smo protjerani u Kladanj. Iako sam bio mali, svega 6 godina, ali se dobro sjećam da su tog jutra kod nas došli srpski vojnici na vrata i shvatio sam da moramo nekuda ići. Odjednom, duga kolona prestrašenih mještana, sa neophodnim stvarima bili su upućivani ka cesti. Golemi strah kružio je iznad duge kolone Glogovčana, koji su krenuli na put bez nade. Odjednom smo se zaustavali u nekim kanalima, i čekali smo nešto. Nikom nam ništa nije govorio, ali čulo se glasno brujanje autobusa koji su dolazili po nas. Iz daljine se čula pucnjava, oblak dima naših zapaljenih kuća obojilo je nebo u sivilo tuge. Plač prestrašene djece, galama mještana se vrzmala po mojoj glavi. Kao dijete nisam mogao ništa razumjeti. Moje sjećanje na oca prije ovog događaja je vrlo oskudno. Svaki djelić života je presvučen velom dječijeg zaborava. Ali, vrlo dobro se sjećam da je moj otac Ejub imao kamion, koji je u mojim očima bio veliki. Kako sam samo tada bio važan i ponosan na svog oca. U mojoj glavi i danas tutnji zvuk kamiona i sjećanja naviru kada smo nas dvojica otišli sami na put daleki. Za mene je u to vrijeme bilo daleko i kad sam otišao do susjednog grada… Na tom našem proputovanju, zapamtio sam dobro da je pukla guma na kamionu, i da sam bio ponosan kako otac to spretno popravlja. Tada smo usput svratili u neku kafanu na piće. Svježi napitak je okrijepio našu umornu dušu… Poslije mi je mati pričala da me je otac više puta vodio sa sobom, i da smo jedne prilike donijeli neku pletenu stolicu. I ja se dobro sjećam te stolice. Dosta sam je volio i nikom nisam dao ni prići blizu…
Oca sam najbolje zapamtio kada je došao u maju 1995. godine u Tuzlu. Tada sam imao 9 godina. Pričao mi je da ćemo se tada zajedno vratiti u Srebrenicu. Ne znam da li se šalio sa mnom, ili je mislio ozbiljno, ali sigurno znam da se majka protivila tome, znajući da je u Srebrenici previše opasno. Bio je kratko s nama, a ja se sjećam njegove maskirne uniforme, te da je bio mršav i njegove kovrčave smeđe kose. Bio sam ponosan na oca i bio sam presretan jer je ponovo sa nama. Naručio je otac i fotografa iz Srebrenice, kao da je predosjetio da su to naši zadnji trenuci. Slikali smo se, bili smo sretni, i zabilježili smo najsretnije trenutke provedene zajedno s njim. Nažalost, fotografije nismo nikada dobili od tog fotografa, on je otišao u inostranstvo, a kada smo ga kontaktirali kazao nam je da se prozračio film i da od istog nema ništa. Kako je kratko vrijeme bio s nama, znam da je svaki dan išao na neke sastanke, razgovore, i nije dosta vremena provodio s nama. Moj otac je poginuo 15. jula 1995. godine na Baljkovici. Bio je pripadnik Armije RBIH od prvog dana, komandant Samostalnog brdskog bataljona Glogova 28. divizije Armije RBiH, a poslije toga je dobio i čin natkapetana.
Nije dobio nikakvo priznanje za svoje junaštvo i dobra djela. Predlagan je više puta za dobitnika Zlatnog ljiljana, ali istog nikada nije dobio. Od svega je samo izgrađjeno šehidsko obilježlje Ejubu Golicu i svim žrtvama na putu Srebrenica – Tuzla, u blizini mjesta njegove pogibije. Svake godine se održava čas historije na ovom spomen obilježlju na dan kada kroz to mjesto prolazi kolona “Marša mira”. Obično neko od preživjelih pripadnika Armije RBIH održi kratki čas historije, zajedno sa mnom. Svake godine organizujemo Memorijalni fudbalski turnir “Ejub Golić” u malom fudbalu, sve do pandemije dok nije zabranjeno okupljanje.
Poslije Adnanovog sjećanja o svom ocu, Senahid odjednom osjeti umor, ustade i protegnu noge po dugačkoj sobi, vrati se i polahko smjesti na udobni trosjed. Preko puta njega je umni Bošnjo ispijao gutljaje čaja od lipe, kojeg je njegova mila i draga snaha Esma neprimjetno spustila na sto i vratila se tiho da ne uznemiri dvojicu historičara kojima je hiljadugodišnja Bosna i Hercegovina u srcu i duši. Senahid uz gutljaje čaja, baci sokolovo oko na svoga oca, a uzoriti otac mu samo mahnu da nastavi i još udobnije se smjesti i pripremi oba uha za slušanje.
Senahid ponovo baci oko na obilježenu stranicu teftera i staloženo krenuše riječi njegove:
-Moj Bošnjo! Sada ću ti natenane ispričati sjećanja Ejubove najstarije kćerke Amele. Sjećajući se svoga djetinjstva i očevog lica, ovako je Amela napisala:
… Ja sam Amela, najstarija kćerka Ejuba Golića. Često mislima odlutam u djetinjstvo i sjetim se svoga oca. Takva sjećanja u meni izazivaju i radost i tugu i suze mi krenu niz lice. Suze radosnice i one što tugu pronose. Radosnice, baš zato što sam imala takvog oca, posebnog, pravednog, osjećajnog i dobrota je krasila njegovo lijepo lice, a tuga što sam mlada ostala uskraćena za njegov dragi lik, njegovu brigu za nas i njegovo vrijeme sa nama. Između te radosti i tuge ja i danas živim. Uvijek se nadam da će odnekud nenadano nam doći, a onda ovo vrijeme čekanja me uvjerava da se to nikada neće desiti. Moj otac je želio za nas izgraditi lijepu budućnost i zato nije ni imao puno vremena da provodi sa nama. Ali je uvijek pored silnih obaveza iznalazio nekoliko sati slobodnog vremena i provodio ga sa nama u igri i lijepom razgovoru. Te trenutke koji su neprocjenjive vrijednosti brižno čuvam u sebi. Nedam nikom pa ni vremenu da ih prekriju velom zaborava…
… Sjećanja joj naviru kao da je jučer bilo. Uvijek smo se radovali kada je otac dolazio umoran s puta i donosio nam pune kese slatkiša i igrački, a mi smo kao djeca dijelili sve to pravedno, onako što je ko volio. I danas mi u glavi odzvanjaju njegove blage i umilne riječi:
-Hajde kćerko, pospremi mi kamion, trebam uskoro krenuti na put. Znala sam da ovo nije bila naredba za posao, već njegova želja da mi stvori radne navike, a zauzvrat me uvijek znao iznenaditi na razne načine, da li su to bili slatkiši ili novac kojeg je ostavljao ispod spužvice na njegovom sjedištu. To su bile nagrade za posao koji sam završila.
Sada kad sam odrasla, kada imam svoju porodicu i kad sam zrela osoba, često u sebi razmišljam da je moj otac bio dobri melek u selu i okolici. Ko mu se god obratio nije ostajao uskraćen za pomoć. Što bi stari ljudi rekli, dijelio je i šakom i kapom. Isto tako sam upamtila, da je za nepravdu bio mnogo ljut. Naš otac je prije rata otvorio trgovinu u našoj Glogovi. Tada sam išla u sedmi razred Osnovne škole. Vjerovao je u mene, i rekao mi je da sutra poslije škole počinjem da radim u trgovini. Bila sam izgubljena, sa nekim strahom u sebi. Velika je to odgovornost i pitala sam sebe, da li ću ispuniti očekivanja oca, koji je imao bezgranično povjerenje u mene. Upravo sada sam svjesna, da ta mala trgovina i to iskustvo mi je pomoglo da kasnije u svom životu postanem vrijedna, pravedna i dobronamjerna. Postanem poput moga oca, na što sam ponosna. Njegove riječi da se niko naučen nije rodio i da ću sve kroz život naučiti i danas su mi putokaz kroz život. Bio je poseban, i brzo je osjetio zlo koje se sprema nama Bošnjacima, i počeo je da sam sebi pravi kakvo takvo oružje.
Sjećam se, da jednog jutra je došla policija na vrata sa riječima:
“Ejube čuli smo da si napravio nekakvu pušku i moraš nam je predate!” On je izašao i vratio se sa puškom, i mirno ju predao. Drugi dan u svojoj radionici je pravio drugu… Znali smo ga često čuti kako priča sam sa sobom: “Napraviti ću ja sebi pušku drugu, jer vam ne vjerujem!”
Govorio je ovo iz iskustva, jer je često odlazio u Srbiju, vozio drva i druge stvari i osjetio što se sprema nama naivnim Bošnjacima. Dok sam radila u trgovini, čula sam oca kada je sjedio sa društvom u trgovini da im je govorio,“ljudi situacija nije dobra!” Ali u tom momentu nisu ga mnogi razumjeli. Pošto sam ja najstarija od svojih sestara i brata mnogo toga sam razumjela i bilo me je i strah. Kako me je samo jednom obradovao moj otac, da i danas mi duša zatreperi a srce zaigra… Spremajući se na put, pogledao je u mom pravcu i rekao mojoj majci da mi spakuje stvari, da ću i ja ići sa njim. Nisam ni slutila kuda me vodi. Ali u meni je bio neki nemir i neizvjesnost me pratila. Uzviknula sam od radosti, kada sam vidjela da me je doveo u zoološki vrt, jer je znao koliko volim životinje. Taj dan smo proveli nekoliko sati, obilazeći razne životinje, a mnoge sam taj dan i prvi put vidjela u životu. Vraćajući se kući, na izlazu mi je kupio veliki kavez sa golubovima raznih boja. Radost je obuzela moje tijelo i u povratku kući brzo sam zaspala. Stigavši kući, nježno me je uzeo u naramak, iznio iz kamiona do kuće i smjestio me u moj krevet. I danas osjećam taj topli zagrljaj, ali samo saznanje da moj otac nije više sa nama, odmah mi sledi dušu i tijelo. Taj raskorak između sreće i tuge je svakodnevni pratilac mojih misli i sjećanja. Danas dok ispisujem sjećanja na mog r. oca Ejuba, boli me zaborav, boli me nepravda, boli me spoznaja što je sve moj otac učinio za narod Podrinja, odnosno Srebrenice, a njegovog dragog lika i djela samo se sjeća njegova porodica i njegovi borci, a država ama baš ništa. Istinito i žalosno…
Ime mog oca se spominje samo 11. jula, a smatram da je država trebala mog oca svrstati u narodne heroje, poput legendarnog Izeta Nanća, Safeta Zajke, Hajrudina Mešića, Mehdina Hodžića i drugih. Ali mi je opet drago kada vidim da na Maršu mira svake godine, masa naroda iz čitave naše Bosne i Hercegovine i svijeta sa ponosom na spomeniku uče mome ocu Fatihu i spominju ga po dobrom – završila je ovako, najstarija Ejubova kćerka, Amela Čorbić Golić.
Senahid je uputio pogled prema umnom Bošnji i išaretom pitao za nastavak priče sa Drine. Dobivši potvrdan odgovor za nastavak, krenuše Senahidove misli praćene tekstom iz teftera:
-Umni, Bošnjo moj! Kazivanja hanume Rahime, kćerke Amele, sina Adnana su ispisala historiju podrinjskog gazije i ukazali na lik i djelo Ejuba Golića, koji će biti spominjan u mnogim bošnjačkim kućama, mnogim govorima i godišnjicama počinjnjenog genocida u Srebrenici. Dalje sam istraživao šta drugi misle o ovom velikom čovjeku posebnih manira.
NASER ORIĆ, ratni komandant 28. divizije Armije RBiH o Ejubu Goliću je kazao:
"Četnici su tražili da Bošnjaci predaju oružje, naravno i da potpišu lojalnost. Neki mještani su svoju lojalnost platili glavom, i već sutradan četnici su došli u Glogovu i sve ih likvidirali. Međutim, Ejub je prozreo namjere agresora i nije im vjerovao. Ne oklijevajući ni jednog trena, pobjegao je u šumu sa nekoliko svojih pristalica i došao na prostore Srebrenice i Blječeve, dio bratunačke opštine, pridruživši se Paljanskoj četi. Svi pridošli mještani su u početku bili raštrkani, dezorijentisani… Kasnije ih je Ejub uz velike napore ujedinio i stao na čelo Samostalnog brdskog bataljona Glogova 28. divizije Armije RBiH, i može se slobodno kazati da je to bio, “bataljon časnih i odanih gazija”. U to vrijeme, nadmoćniji agresor je artiljerijom i drugim naoružanjem nanosio ogromne gubitke golorukom podrinjskom narodu. Ginulo se… Dosta Podrinjaca ostalo je nepomično ležati na blagim padinama. Ali, Ejub je imao veliko i hrabro srce, i nije napuštao liniju odbrane. Zasigurno, Ejub će kao heroj ostati jedan od simbola odbrane Podrinja, na kraju je naglasio komandant odbrane Srebrenice Naser Orić.
1 AVDO HUSEINOVIĆ: Bog ga dade ratnikom!
“Ejuba Golića, prijeratnog autoprevoznika iz bratunačkog mjesta Glogova, Bog dade ratnikom. I to ne običnim, nego onim čije će herojstvo još dugo živjeti u usmenim predanjima podrinjskog insana. Za ovog nadasve mirnog čovjeka, koji je stao na čelo Samostalnog brdskog bataljona Glogova 28. divizije Armije RBiH, tokom ratnih godina u Srebrenici i okolici govorilo se "da gdje Golić udari sa svojim Glogovcima, tu trava ne raste!” – rekao je na kraju Avdo Huseinović.
Senahid, mladi historičar vremena na trenutak zastade, okrenu se na sve strane svijeta sa ciljem da smiri svoju usplahirenu dušu, skupi snagu, prevrnu stranicu požutjelog teftera i krenuše kazivanja:
-Babo moj! Sada želim da ti prenesem kazivanja iskrenog Ejubovog prijatelja, saborca, koji je sa njim dijelio i dobro i zlo u istim prostorijama u Srebrenici, boraveći zajedno nekoliko godina. Taj veliki prijatelj i Ejubov saborac, čovjek čvrstog karaktera se zove Hazim Rizvanović, kojeg nije zaobišla ni hrabrost, ni pravednost, ni povjerenje u ljude.
Ovako je Hazim pisao o svom komandantu bataljona Glogove, svome saborcu Goliću:
…U decembru 1992. godine, formiran je Samostalni brdski bataljon Glogova na čelu sa komandantom Ejubom Golićem. Svi stanovnici Glogove su došli sa područja Srebrenice, Cerske i Konjević Polja, kao i zvorničke slobodne teritorije, da bi učestvovali u osnivanju bataljona. Prilikom osnivanja bataljona i podjele dužnosti, imenovanja kadra na komandne dužnosti i odgovorna mjesta, počele su pripreme za izviđanje Glogove i pravljenje strategije o osvajanju okupirane teritorije.
Decembar mjesec, te 1992. godine, zima, snijeg do koljena, i grupa od 10-15 ljudi na čelu sa novoizabranim komandantom Ejubom Golićem, zamjenikom komandanta Redžom Junuzovićem i komandirom diverzantskog voda Kadirom Hamidovićem kreće u izviđanje, koje je bilo samo u noći zbog vremenskih neprilika i počinje prikupljati osnovne podatke kao što su: raspored neprijateljskih snaga, broj i mogućnost ubacivanja u duboku pozadinu i napad s leđa. Poslije više dana izviđanja došlo se do veoma korisnih informacija koje su bile potrebne i počelo se planiranjem akcije. Prva akcija Samostalnog brdskog bataljona Glogova i prvi doprinos novoformiranog bataljona je bila akcija osvajanja Kunjarca i oslobađanje zauzete teritorije Voljavice, Zalužja i ostalih zauzetih sela uz Drinu.
Na dan 23. decembra 1992. godine, izvršili smo posljednje izviđanje Glogove gdje je nas 10 boraca na čelu sa komandantom i zamjenikom otišlo u Glogovu poslije pola noći (snijeg je bio skoro 80 cm) prešli asfalt i tačno procijenili kada ćemo se ubaciti neprijatelju iza leđa. Dan poslije, 24. decembra 1992., bataljon se postrojio u selu Čizmići i oko 125 ljudi je krenulo u oslobađanje Glogove. Svako je imao svoj zadatak. Vođe grupe su imale zadatak da dođu četnicima iza leđa i da izvrše napad tačno u 6:00 sati, 25. decembra 1992. godine, ujutro. Bilo je preko 15 malih grupa i s obzirom da smo locirali bunkere gdje se četnici nalaze i gdje noću spavaju, svaka od grupe je precizno znala svoju ulogu (ko je vođa grupe, gdje napada, u koliko sati, krizni plan…) Iza ponoći, 25. decembra oko 00:30 sati smo prešli asfalt u Glogovoj, blizu škole i džamije, ubacili se u duboku pozadinu, još jednom razradili plan do u detalje, halali se i svaka grupa je pošla prema svom cilju u Glogovoj u dužini oko 3 km. Iako smo bili svi mokri i smrznuti jer smo pregazili rijeku, bili smo puni želje, nade i elana da oslobodimo naše voljeno mjesto, našu Glogovu. Komanda na čelu sa Ejubom je krenula da zauzme naselje Tatar. Tu su četnici bili raspoređeni u četiri kuće i jedan bunker jer se odavde Glogova vidjela prema Bratuncu i prema Konjević Polju, znači Glogova je bila veoma značajno strateško mjesto i jako ukopano i teško za osvojiti. Napad je dogovoren tačno u 6:00 sati, ujutro 25. decembra. Većina nas je stigla na svoje položaje oko 4:30-5:00 sati bez problema i čekali početak akcije. Međutim jedna grupa na čelu sa Fahrudinom Omerovićem je na putu prema školi i džamiji udarila oko 5:00 sati na četnika koji je izašao u wc, primijetio ih je i bacio bombu na njih gdje je većina od njih izranjavana, tako da je akcija počela ranije nego je planirano, znači oko 5:00 sati. Cijelom Glogovom su odjekivali pucnji. Vodile su se grčevite borbe, gdje je nažalost odmah bilo naših gubitaka. Većina nas je imala motorole gdje je centar veze Azem Rizvanović bio sa Ejubom. Počele su pristizati vijesti o zauzimanju bunkera i kuća već od 6:00 sati ujutro. Dolinom Glogove su odjekivali rafali, jauk ranjenih, pjesma boraca i dozivanje jednih i drugih. Na Tataru (gdje je bio Ejub) je odmah zarobljen PAM (protiv avionski mitraljez), sa preko 2000 komada municije, zarobljeno je oružje i uništen veliki broj neprijatelja. Sa naše strane nije bilo gubitaka osim ranjenih u toku dana. Bunker je bilo teško uzeti zbog utvrđenosti, prilaza i manjkavosti protiv oklopnih sredstava. Oko 13:00 sati tog istog dana, Ejub je razradio plan da se bunkeru priđe sa više strana. On je uzeo 2-3 čovjeka i krenuo sa desne strane, dok su druge grupe krenule iz drugih pravaca. Međutim poslije razmjene vatre Ejub biva ranjen u nogu gdje se povlačimo oko 100 metara od bunkera i ukazujemo mu prvu pomoć. U isto vrijeme bivamo obaviješteni da četnicima stiže pomoć iz Poloma i Slapasnice, dakle dolaze nama iza leđa. Okrećemo se i vidimo preko 200 četnika silazi prema nama iz gornje Glogove. Većina nas se uplašilo jer nismo bili još očistili kako Glogovu tako i bunker i jednu kuću na Tataru. Znači, totalno okruženje i nemogućnost povlačenja. Međutim, ovdje Ejub dolazi do izražaja gdje je (kada je primijetio naš strah) počeo odmah da galami i povikao, “šta ste se uplašili, bolji ste od njih i hrabriji”.
Umni Bošnjo svojim glasnim mislima prekinu kazivanje svoga sina:
-Senahide, srce mi moje raste od pomisli kakve smo hrabre borce imali? Ejub Golić je primjer i hrabrosti, i poštenja, i veličine čovjeka i umnog komandanta. Kakve su samo strategije kolale u glavama odabranih da vode svoj narod? Zamisli, sine moj, da smo se goloruki morali boriti za svaki metak, svaki komad oružja i umno smo smišljali akcije i branili svoju zemlju! To je nešto veliko i mnogi u svijetu nikada neće dostići tu veličinu “ – potom Bošnjo ponosno stavi ruku na srce i mahnu sinu da nastavi dalje.
Senahid nastavi prenositi kazivanje saborca Hazima Rizvanovića:
…Vidjevši u nama strah, Ejub nam je da ideju i uzeli smo kante, šerpe, tepsije (koje smo našli oko izgorijelih kuća) udarali u njih, pjevali i razglasili na motorole da čitava Glogova čuje pjesmu i galamu. Neko okrenu onaj PAM prema četnicima, manje grupe koje su se nalazile sa strane četnika počeše galamiti da ih okruže s leđa (iako nikakva šansa nije postojala za to) i poče hajka od 30 ljudi na 200 četnika. Hrabrost nam se brzo vratila i brzo smo se konsolidovali. Četnici su se uplašili i počeli da bježe nazad, tako da smo uz Allahovu dž.š pomoć to uspješno prebrodili. Čišćenje Glogove i uspostavljanje linija je trajalo skoro četiri dana. Poslije toga su bili svakodnevni napadi (po cijeli dan) od Bratunca i Kravice da spoje taj koridor. U tim borbama gine više naših hrabrih boraca, naročito na barikadi od Bratunca. Napadi su trajali sve do 7. januara 1993. godine (do pada Kravice). Ejub je po oslobađanju bratunačke teritorije proglašen komandantom opštine (svih jedinica na toj opštini) i bio je veoma cijenjen i voljen i kao borac i kao čovjek.
Glogova se držala sve do 15.marta 1993. godine kada smo bili prisiljeni na povlačenje zbog pada teritorija Cerske i Konjević polja. Ejub je volio svoje borce, nikad nije sebi nešto uzimao ako drugi nisu imali. Sjećam se jedne prilike kada smo obilazili naše borce smještene u Potočarima u Cinkari. Oni su nama ispekli kokoš, a Ejub ih pogleda i upita:
-A što vi ne jedete?
Oni mu ponosno odgovaraju:
-Mi ćemo graha, a Ejub im strogo zapovijedi, “ovu kokoš stavite u grah i sipaj nam svima. I nemoj više slučajno mene da odvajate, šta vi jedete i ja ću sa vama!”
U Srebrenici nikada nije htio koristiti beneficije koje je imao. Živio je kao i svi drugi od humanitarne pomoći. Čak je jednom mene i svog zamjenika, zvanog Kezu natjerao da vratimo paštete, nareske, ribe, brašno i ulje koje smo mi dobili od Nasera (njegovim potpisom da uzmemo što hoćemo iz robne kuće a bez Ejubovog znanja, jer je on bio na terenu taj dan). Kada je došao navečer, vidio je te stvari i saznao da smo to nas dvojica “dobili” iz robne kuće. Odmah smo to morali vratiti istu večer. Radnici u robnoj kući nisu mogli da vjeruju da se to vraća. Ne bi mi to vratili ali se moralo.
Kod Ejuba nije bilo povlastica, parola je bila svi smo isti i isto zaslužujemo. Svi su ga voljeli i poštovali. Ja sam živio sa njim oko 2 godine u istoj kući u Srebrenici i znam da je bio hrabar, pravedan, iskren i pošten. Inače je prijeratni poduzetnik i imao je prodavnicu u Glogovoj i kamion…
Poslije kazivanja najboljeg Ejubovog saborca Hazima Rizvanovića, dalje, mladi Senahid nastavlja prenositi na hartiju historijske zapise:
…Svaki dan se ginulo na ulicama Srebrenice, te kobne 1995. godine. Juli mjesec te iste godine će ostati zapisan u mnogim svjetskim zapisima kao najstrašniji zločin u Evropi poslije holokausta. Jednostavno, počinjen je strašni genocid, ubijeno je 8372 nedužnih Bošnjaka. Ejub Golić, je među zadnjima ostao u Srebrenici i vodeći teške bitke s "Vukovima sa Drine" koji su ušli u skoro napušteni grad. Crvene, julske srebreničke noći prigrlile su napaćeni bošnjački narod 11. na 12. juli 1995. godine, koji su iz sela Šušnjari krenuli u neizvjesnost. U tim najstrašnijim krvavim danima za Bošnjake, komandant 284. brigade Armije RBiH Veiz Šabić se našao na čelu, a Ejub Golić na začelju kolone života i smrti duge preko 15 kilometara. Na svakom koraku čekale su ih kobne zasjede, granatiranja i kolona je gubila svoj smisao i svoj cilj. Najžešće zasjede su bile u reonu Kameničkih brda i Pobuđa… Mnogi su ostali na tom putnom pravcu zaleđenog pogleda i mirnog tijela. Kolona se smanjivala. Oni najsretniji su uspjeli preći putnu komunikaciju kod Nove Kasabe i Konjević-Polja, dalje preko Cerske su stigli na proplanak planine Udrč i nastavili put preko rijeke Drinjače i Glođanskog brda prema Zvorničkoj Kamenici, i dalje ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji.
Nakon nekoliko teških zasjeda u reonu bošnjačkih zvorničkih sela, srebrenička kolona 15. jula 1995. godine u podne stiže u Križevačke Njive, nadajući se da ih tu čekaju borci Drugog korpusa Armije RBiH. Nada je bila uzaludna. Komandanti Veiz Šabić i Ejub Golić krenuli su u izvidnicu sa ciljem da izvide srpske položaje. Tada su sa područja Motove Kose oko 14:00 sati ugledali džamiju u Nezuku i shvatili blizinu slobodne teritorije, te uspostavili vezu sa jedinicama Drugog korpusa Armije RBiH. U tom trenutku, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske napadaju teškom artiljerijom kolonu iscrpljenih bošnjačkih paćenika.
Nekoliko četničkih tenkova krvnički tuku po nedužnom narodu. Tada Golić donosi sudbonosnu odluku i sa nekoliko saboraca vješto upada u leglo četničkih tenkova i zaustavlja njihovo divljanje. Tom prilikom, nažalost Veiz Šabić biva teško ranjen, a Ejub Golić smrtno pogođen. Prestalo je da kuca srce hrabrog komandanta koga su ljudi jako voljeli, a čije su zadnje riječi bile:
„Mi smo uspjeli! Do slobodne teritorije ostalo je vrlo malo! Četnici su razbijeni a vi morate doći do odredišta. Kada budete svi na sigurnom, tek onda saopštite vojsci da sam poginuo!“
Zajedno s Golićem umire i mladi Nijaz Kadrić. Ove posljednje Golićeve riječi njegovi saborci su ispoštovali, što se vidi i na TV snimcima, kada ljudi iz kolone tek u Nezuku 16. jula 1995. godine, nakon proboja, saznaju šapatom jedan od drugog da je komandant Golić poginuo, noć prije konačnog proboja.
Njegov brat Safet Golić sa nekoliko saboraca zakopao je tijelo brata Ejuba u jedan napušteni srpski rov u blizini Baljkovice. Nakon nekoliko mjeseci, zajedno sa bratom Safetom i Golićeve gazije, vratili su se kroz neprijateljske linije po tijelo svog komandanta, iskopali ga i dostojanstveno ukopali u Živinicama. Posmrtni ostaci komandanta Golića 11. jula 2010. godine iz Živinica su preneseni u šehidsko mezarje Potočari.
Rahmetli Ejub Golić bio je jedan od najistaknutijih starješina u opkoljenoj enklavi Srebrenica. Heroj i gazija, čovjek koji je na vrijeme prepoznao namjere agresora i čvrsto stao na branik svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine.
Nažalost, treba istaknuti da je sudbina odlučila da Ejub ostane ledenog pogleda i mirnog tijela samo nekoliko kilometara prije cilja, prije slobode…
Na kraju, prenosimo riječi i jednog Ejubovog saborca:
“Kao komandant Ejub je bio savršen! Vojnike je gledao kao svoju djecu, a oni su mu uzvraćali odanošću i poštovanjem. On se prvi probio do Nezuka i tako je spasio nekoliko hiljada ljudi. Kao čovjek bio je human, hrabar, pravedan, gostoprimljiv i prije svega bio je veliki patriota”.
Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin